Glavni junak, Kristijan, rođen je u selu Oklaju kod Drniša. Njegov otac, Viktor Malina, napustio je obitelj prije nego se on rodio i otišao u Njemačku. Vratio se samo jednom da bi zatražio rastavu braka kako bi se u Njemačkoj mogao bogato oženiti. Da bi je što lakše dobio, na sudu je optužio Martu zbog preljuba i odbio priznati da je Kristijan njegov sin. Tako je Marta sama podizala dijete radeći najteže fizičke poslove i tajeći od sina tko mu je otac.

Poslije četrdeset godina Viktor se vraća kao bogati povratnik, zasnovavši u samostalnoj Hrvatskoj poslovno carstvo. U međuvremenu se Marta razboljela i može joj pomoći samo operacija u inozemstvu. Da bi pomogao majci, Kristijan iznudi od nje ime svojega oca i ode bez majčina znanja k njemu tražiti pomoć. No Viktor ga grubo odbije i izbaci iz kuće. Kad je Marta umrla, Kristijan se nad njezinim grobom zakune da će se osvetiti.

Prateći Kristijanov osvetnički pohod, Ivo Brešan je u romanu "Sedam stuba do trona" dao je živu sliku hrvatske tranzicijske stvarnosti: urušavanja moralnog sustava i  nastajanja predatorskoga kapitalizma balkanskog tipa. Oštra društvena kritičnost, zanimljivo profiliranje karaktera te vješto vođenje radnje, glavne su odlike ovoga romana.

Ivo Brešan, dramski pisac, pripovjedač, esejist i scenarist rođen 27. svibnja 1936. u Vodicama. Gimnaziju je pohađao u Šibeniku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1960. radio je kao profesor na šibenskoj gimnaziji, a od 1983. do 2002. kao umjetnički voditelj šibenskoga Centra za kulturu, odnosno Šibenskoga kazališta, te je bio zadužen i za selekciju dramskoga programa Jugoslavenskoga (poslije Međunarodnoga) festivala djeteta.

U književnosti se javio 1955. kratkom prozom (u Šibenskoj reviji), a povremeno je nastupao u amaterskim i profesionalnim predstavama u Šibeniku. U Vidiku je 1970. objavio dramu "Četiri podzemne rijeke" i otada djeluje uglavnom kao pisac tekstova za kazalište, film i televiziju te postaje jednim od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara. Dramski su mu tekstovi sabrani u knjigama "Groteskne tragedije" (1979), "Nove groteskne tragedije" (1989), "Tri drame" (1993), "Utvare" (1997) i "Spletke" (1997).

Među filmskim i televizijskim ostvarenjima osobito su zapaženi scenariji za filmove i serije Krste Papića (Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, 1973; Izbavitelj, 1976; Tajna Nikole Tesle, 1980; Veljka Bulajića (Obećana zemlja, 1986; Donator, 1989) i Vinka Brešana (Kako je počeo rat na mome otoku, 1996; Maršal, 1999) i Daniela Marušića (Ptice nebeske, 1989).

Od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća posvetio se gotovo isključivo prozi, romanesknim ostvarenjima: "Ispovijedi nekarakternog čovjeka", 1996., "Astaroth", 2001., "Kockanje sa sudbinom", 2002., "Država Božja 2053", 2003., "Vražja utroba", 2004., "Tri života Tonija Longina", 2005., "Gorgone", 2006., "Katedrala", 2007., "Ništa sveto", 2008., "Prokletnici", 2010., "Sedam stuba do trona", 2012., i pripovjetkama (zbirke Pukotine & druge priče, NZMH, 2000; Mrtvima ništa ne treba i druge pripovijetke, 2014).

Za svoj rad primio je nekoliko nagrada: Sterijinu i Gavellinu 1972. za Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, Gavellinu 1979. i Sterijinu 1985. za Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću, Vladimir Nazor za životno djelo 2001. i Ksaver Šandor Gjalski 2008. za roman "Katedrala". Umro je u Zagrebu 3. siječnja 2017. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.