Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.) bila je 1913. godine anonimna autorica premda je već imala nekoliko objavljenih knjiga pjesama i priča. No, kad joj te 1913. godine bio objavljen i roman „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, koji je odmah dočekan s najvećim pohvalama, popularnost joj je naglo porasla. Iako će svjetsku slavu steći zbirkom bajki „Priče iz davnine“, koja je prvi put objavljena 1916. godine, Šegrt Hlapić s vremenom je postao Ivanino najpoznatije djelo, u neku ruku autoričin zaštitni znak i zaštitni znak hrvatske dječje književnosti te ujedno najčitaniji hrvatski roman uz koji i danas odrastaju novi naraštaji čitatelja. Dosad je objavljen u stotinjak izdanja te preveden na sve svjetske jezike.

Prema ovome svome romanu autorica je napisala i igrokaz. U novije vrijeme roman je doživio i nekoliko filmskih adaptacija, a u povodu stogodišnjice njegove objave upriličen je niz prigodnih događanja u čijem je središtu bio lik dječaka koji je odavna nadišao stranice jedne knjige. U sklopu kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić i ovaj je roman objavljen izvorno, tj. onako kako ga je autorica bila napisala. Prema tome izdanju priređeno je i ovo izdanje „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“.

Tekstu romana dodana su još dva autoričina priloga – O postanku „Šegrta Hlapića“ i Autobiografija.

Ivana Brlić Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.) potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Odrastanje u obiteljskoj sredini naglašena patrijarhalnog duha i strogih etičkih nazora, ali pod prisnim i snažnim utjecajem djeda Ivana i bake Aleksandre, obilježit će trajno Ivaninu ličnost.

Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, seli se u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Okružena bogatim bibliotekama u jednoj i drugoj kući, atmosferom rada i domoljublja, stjecala je i sama u vlastitom domu bogato znanje, učila jezike i živjela intezivnim, bogatim unutrašnjim životom.

Poslije mladenačkih pjesničkih pokušaja na hrvatskom («Zvijezdi moje domovine») i na francuskom jeziku («Ma Croatie; Le bonheur»), te dnevnika pisanog na poticaj F. Mažuranića, Ivana Brlić-Mažuranić javila se u književnosti tek 1902. zbirkom pripovijedaka i pjesama za djecu «Valjani i nevaljani», koju je tiskala u vlastitoj nakladi.

Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu «Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića», ali umjetnički vrhunac ostvaruje u svojem najpoznatijem djelu: “Priče iz davnine” (1916) koje je djeci, a i odraslim čitateljima svih naraštaja nudilo vjeru u temeljne ljudske vrijednosti. Pišući priče, napajala se na dvama izvorima: slavenskoj mitologiji i hrvatskim narodnim legendama, pa se tako stilski približila književnom kontekstu svoje epohe u razdoblju Moderne.

Napisala je pjesničku zbirku «Slike» (1912), pedagoški intoniranu «Knjigu omladini» (1923), zapise o obiteljskome rodoslovlju «Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi» (Obzor, 1933-34.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman «Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata» (1937.) te prevodila s njemačkoga i francuskoga.

Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac).

Takvim ocjenama pridružila se i kritika u svim onim zemljama, koje su imale sreću da se, još za života ove hrvatske spisateljice, upoznaju s njenim najboljim djelima – «Pričama iz davnine» i «Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića». Već 1924. objavljen je u Londonu engleski prijevod «Priča iz davnine» pod naslovom «Croatian Tales of Long Ago». Do kraja toga desetljeća pojavili su se i prijevodi ovoga djela na švedskom, češkom, danskom i ruskom jeziku, a potom su uslijedili prijevodi na slovački, njemački, ukrajinski… Djela Ivane Brlić-Mažuranić doživjela su do danas 60-ak prijevodnih izdanja na 30-ak svjetskih jezika, među kojima su i esperanto i kineski jezik.

O njezinom značaju govori i činjenica da ju je Akademija dva puta (1931, 1938) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame sa svjetskim velikanima dječje književnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.