Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu, u obitelji znanstvenika i pisca Vadimira Mažuranića, sina pjesnika i hrvatskoga bana Ivana Mažuranića, i Henriette, r. Bernath, podrijetlom iz ugledne varaždinske obitelji. Djetinjstvo provodi u Ogulinu, Karlovcu i Jastrebarskom, a 1882. seli s obitelji u Zagreb u kuću djeda Ivana Mažuranića. Vjenčala se s osamnaest godina s Vatroslavom Brlićem, odvjetnikom i političarom iz poznate građanske slavonsko-brodske obitelji.

Školovala se uglavnom privatno i bila je vrlo obrazovana i načitana te govorila i pisala nekoliko stranih jezika. Napisala je zbirke pripovijedaka i pjesama «Valjani i nevaljani», «Škola i praznici», «Slike», «Knjiga o omladini» i «Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata», a svjetsku slavu i glas 'hrvatskog Andersena' stekla je djelima «Čudnovate zgode šegrta Hlapića» (1913.) i «Priče iz davnine» (1916.). Ove su knjige doživjele velik broj izdanja i prevedene su na brojne svjetske jezike.

«Priče iz davnine» oblikovala je na temelju sadržaja i likova iz slavenske mitologije i hrvatske usmene predaje, ali ih je preobrazila i stvorila izvorno i maštovito umjetničko djelo koje se odlikuje slojevitom pripovjedačkom strukturom i profiliranim likovima.

O samom nastanku priča Ivana piše svome sinu: "Jedne zimske večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe - velike blagovaone - začuje se 'kuc kuc'. - 'Tko je' upitam. Ništa! Opet: 'kuc kuc' - 'Tko je?' - i opet ništa. Nekim tajanstvenim strahom stupim u veliku blagovaonu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica - na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, kao da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i... nije ih više bilo. Čitala sam u ono doba Afanasjeva «Vozzrijenija drevnih Slavjan na prirodu» - padoše mi u taj tren na pamet 'Domaći'. I tako onaj roj iskrica - zvjezdica ipak bi uhvaćen i to u «Šumi Striborovoj» - i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove priče nastadoše ostale, njih još 7, dakle su i one kao i «Šuma Striborova» izletjele kao i iskre s ognjišta jednog drevnog slavenskog doma."

«Priče iz davnine» su doživjele oko četrdeset domaćih izdanja, a prevedene su na desetak stranih jezika. Ivana Brlić - Mažuranić stekla je svetsku slavu i bila je nazivana "hrvatskim Andersonom". Akademija ju je dva puta predlagala za Nobelovu nagradu, a posebno priznanje za svoj književni rad postiže kada je 1937. godine izabrana za člana Akademije kao prva naša žena književnica.

Ovo novo, raskošno izdanje (tvrdo ukoričeno i na velikom formatu) "Priča iz davnine" Ivane Brlić Mažuranić, s razigranom i maštovitom slikarskom pratnjom likovnog umjetnika Stjepana Lukića i predgovorom Vesne Krmpotić,  priređeno je prema trećem potpunom izdanju iz 1926. godine, baš onako divno kako to ovo djelo i zaslužuje.

Ivana Brlić Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.) potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Odrastanje u obiteljskoj sredini naglašena patrijarhalnog duha i strogih etičkih nazora, ali pod prisnim i snažnim utjecajem djeda Ivana i bake Aleksandre, obilježit će trajno Ivaninu ličnost.

Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, seli se u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Okružena bogatim bibliotekama u jednoj i drugoj kući, atmosferom rada i domoljublja, stjecala je i sama u vlastitom domu bogato znanje, učila jezike i živjela intezivnim, bogatim unutrašnjim životom.

Poslije mladenačkih pjesničkih pokušaja na hrvatskom («Zvijezdi moje domovine») i na francuskom jeziku («Ma Croatie; Le bonheur»), te dnevnika pisanog na poticaj F. Mažuranića, Ivana Brlić-Mažuranić javila se u književnosti tek 1902. zbirkom pripovijedaka i pjesama za djecu «Valjani i nevaljani», koju je tiskala u vlastitoj nakladi.

Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu «Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića», ali umjetnički vrhunac ostvaruje u svojem najpoznatijem djelu: “Priče iz davnine” (1916) koje je djeci, a i odraslim čitateljima svih naraštaja nudilo vjeru u temeljne ljudske vrijednosti. Pišući priče, napajala se na dvama izvorima: slavenskoj mitologiji i hrvatskim narodnim legendama, pa se tako stilski približila književnom kontekstu svoje epohe u razdoblju Moderne.

Napisala je pjesničku zbirku «Slike» (1912), pedagoški intoniranu «Knjigu omladini» (1923), zapise o obiteljskome rodoslovlju «Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi» (Obzor, 1933-34.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman «Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata» (1937.) te prevodila s njemačkoga i francuskoga.

Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac).

Takvim ocjenama pridružila se i kritika u svim onim zemljama, koje su imale sreću da se, još za života ove hrvatske spisateljice, upoznaju s njenim najboljim djelima – «Pričama iz davnine» i «Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića». Već 1924. objavljen je u Londonu engleski prijevod «Priča iz davnine» pod naslovom «Croatian Tales of Long Ago». Do kraja toga desetljeća pojavili su se i prijevodi ovoga djela na švedskom, češkom, danskom i ruskom jeziku, a potom su uslijedili prijevodi na slovački, njemački, ukrajinski… Djela Ivane Brlić-Mažuranić doživjela su do danas 60-ak prijevodnih izdanja na 30-ak svjetskih jezika, među kojima su i esperanto i kineski jezik.

O njezinom značaju govori i činjenica da ju je Akademija dva puta (1931, 1938) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame sa svjetskim velikanima dječje književnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.