Sjećanje nije ništa drugo nego budući zaborav, zaborav uhvaćen u jednoj od svojih bezbrižnih mijena; gusjenica zaborava koja se sprema uzletjeti. Slično je flešu kamere čiji bljesak načas razdvoji tamu ostavljajući za sobom mutnu polaroid fotografiju, na svjetlo nasukanu slamčicu nade. Zaborav, međutim, predstavlja prolepsu, avangardu, budućnost sjećanja, njegovu sudbinu i zlatno doba. Žednom rikom oglašava se odande nezgodna utvara identiteta, jer u srži svakog konačnog identiteta leži konačan, iz lente vremena izdvojen zaborav.

Marko Pogačar je svoj Berlinski dnevnik pisao u toku 2021. godine. Ovo je rukopis prije svega o sebi, o vlastitoj povezanosti s gradom, ali i o sadašnjosti i prošlosti Berlina, a to onda znači o smrti koja se upisuje u historiju grada koji je više od drugih srastao s imenima svojih mrtvih. Knjiga o smrti, o tabuu smrti u našoj kulturi (U nas južnjake bez zemlje je, čini mi se, još od djetinjstva usađen duboki zazor od groblja). U knjizi se, između ostalog, pojavljuje reference na Kafkine Dnevnike, ali je duhu ovog rukopisa bliži Walter Benjamin, onaj njegov dar da se refleksivnost nadopunjuje intenzivnim slikama iz vanjskog svijeta, a to su one rečenice u kojima je prisutan spoj pjesnika i filozofa.

Jednom je Boris Buden rekao: Viđam Marka Pogačara u Berlinu, on prirodno ide uz taj grad. I zaista se to u knjizi potvrđuje.

Nije ovo rukopis koji je pisao oduševljeni posjetilac Berlina, Pogačar je ovdje domaći, on opisuje grad kao izabrano mjestu, za koji ipak ne vezuje osjećaj doma, zato što je izmještenost i bezdomnost njegovo jedino prirodno stanje. Adolfove uši, dakle, nije pisao turist ili stranac, već neko ko je srastao s Berlinom. Ali se onda, u ogledalu izabranog grada pojavljuje i Pogačarev Split, sjećanje na djetinjstvo, podstaknuto ličnim gubitkom, smrt bliske osobe kojim se ovaj rukopis zatvara. U pitanju je jedinstvena knjiga pisana u drugoj pandemijskoj godini, posredno obilježena tim stanjem izolacije i mirovanja.

Semezdin Mehmedinović, urednik

Marko Pogačar, rođen je 1984. godine u Splitu. Piše poeziju, eseje, prozu i književnu kritiku. Bio je urednik u Zarezu, član je redakcije Quoruma, suuređuje portal Proletter. O stogodišnjici izvornoga izdanja priredio je antologiju "Hrvatska mlada lirika 2014". Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku. Knjige i tekstovi prevedeni su mu na tridesetak jezika.

Objavio je knjige: "Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme" (AGM, 2006), "Poslanice običnim ljudima", pjesme (Algoritam, 2007), "Predmeti", pjesme (Algoritam, 2009), "Atlas glasova", eseji (V.B.Z, 2011.), "Jer mi smo mnogi", publicistika (Algoritam, 2011.), "Bog neće pomoći", priče (Algoritam, 2012.), "Crna pokrajina", pjesme (Algoritam, 2013.), "Jugoton gori!", eseji (Sandorf, 2013.), "Slijepa karta", putopisna proza (Fraktura, Zaprešić, 2016.), "Zemlja Zemlja", pjesme (Fraktura, 2018).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.