Gospođa O. je o – kućanica, majka, supruga i književna prevoditeljica, a njezin svijet je jedan moćan introspektivan ženski svijet; pratimo događaje u njezinoj obitelji, njen odnos sa suprugom, odgoj i brigu za dijete, brigu za roditelje, a mnogi naizgled nebitni trenuci svakodnevnog života upravo su oni sitni događaji u kojima se otkriva čarolija života i ovog lirsko-filozofskog romana Tatjane Gromače.

Unutarnji monolozi Gospođe O. kao da zazivaju onaj isti Brochov raspad društvenih vrijednosti i mrvljenje čovjekove osobnosti, u kojem je svaki dan borba i čudo, negdje na razmeđu sna i jave, u dvadeset i četiri poglavlja izmjenjuju se godišnja doba, promjene i ponavljanja, kao da cijeli život stane u jedan dan, ili čak i sat i, premda su završeci neizbježni, dopušteno je provesti dan u šetnji sa psom diveći se savršenstvu snježne pahulje u proljeće ili biti dio čarobnog dana rođenja vlastitog djeteta.

Pomisli na stablo naranče, koje je ugledala za jutarnje šetnje sa psom, kako iskri iz zimskog, maglenog jutra svojim prekrasnim bojama, nudeći krupne, loptaste naranče tom zimskome jutru, okružene tamnozelenim listovima tog stabla tako graciozno i elegantno, tako samodostatno, tako samoispunjeno i zaokruženo, posred sve užurbanosti i svih ružnoća, kao jedno izopćeno u svojoj ljepoti, čudo. Nije li predivno biti svjedok postojanju toga stabla, tih naranči koje stoje, vise na njemu, cijele pozadine, vrta u kojemu je jutros ugledala taj prizor, zadivljena i zahvalna zbog njega, pitala se? I nije li ono što nam život katkada nudi upravo jedan takav ljubazan pogled, prepun finoće, kakvoga je moguće pronaći između korica nekih knjiga, u određenoj glazbi, u nekoj građevini kojoj se moglo diviti u nijemosti nekoga tko je zaboravio na činjenicu vlastite pripadnosti svijetu opipljivih, rafiniranijih stvari, naspram kojih ovaj svijet gaji duboki animozitet, želju za uništenjem, pitala se, u tome kratkome času?

Tatjana Gromača (1971., Sisak), u rodnome gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i filozofije. Od godine 2000. radi u novinarstvu, piše za splitski tjednik Feral Tribune, a po gašenju novine, godine 2008., prelazi u riječki Novi list. Od godine 2000. živi u Istri, u Puli.

Knjige su joj prevođene na brojne europske jezike, predstavljala je hrvatsku književnost i književnost Balkana na susretima pisaca diljem Evrope. Do sada je objavila: "Nešto nije u redu?", pjesme; "Crnac", kratak roman; "Bijele vrane – priče iz Istre", reportažni zapisi; "Božanska dječica", roman; "Ushiti", zamjeranja, opčinjenosti, proze; "Bolest svijeta", roman; "Carstvo nemoći", roman; "Mrtav rukavac rijeke Save", proze; "Početnica za luđake", roman; "Berlin, Pula, Varšava", putopisne proze; "Ivan Bezdomnik i njegove pjesme", pjesme.

Prema romanu "Crnac" riječki je HNK, godine 2009., postavio nagrađivanu predstavu. Roman "Božanska dječica" primio je dvije najveće godišnje književne nagrade u Hrvatskoj za godinu 2012. - nagradu Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor, i nagradu za najbolje prozno djelo Jutarnjeg lista. Autorica je bila stipendistica berlinske Akademije umjetnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.