"Lisac je skočio u stranu, vukući iza sebe ždrebicu. Jedna crna mrlja, nakostriješena kugla krzna gotovo je izronila pred njihovim nogama i nestala u grmlju. Slijedeći trk te životinje, Nikolaj je spustio pogled i ugledao ih. U kutu čistine, u nejasnoj svjetlosti prije noći, glave koje izlaze iz zemlje i još bliže grmlju, nered od nekoliko ispruženih tijela. U prvi mah Nikolaj je okrenuo uzde, spreman otići gotovo umiren svojim otkrićem, manje opasnim od susreta sa živima. Ali, sekundu kasnije pomislio je da bi bilo pametno ispitati način pogubljenja i tako vidjeti koga je riskirao sresti na putu, sutradan ujutro. Skočio je na zemlju, ostavio Lisca koji se još tresao i pješice se približio.

Znao je da u tome ratu narediti zarobljenicima da kopaju vlastiti grob i zakopati ih žive nije bila rijetkost. Ono što ga je zapanjilo bila je anarhija u kojoj su radili ubojice na ovoj čistini. Neki od ukopanih imali su sabljom izmasakrirana lica, jednome su odrubili glavu kao da mu kazna nije dovoljna. Nikolaj si je tada rekao da su ukopani zasigurno počeli proklinjati neprijatelje koji su se spremali krenuti i tako prouzročili masakr. Uostalom, oni su urlali da ih ubiju, kako ne bi vidjeli, kada padne noć, oprezne kretnje vukova oko svoje bespomoćne glave. Nikolaj je zamislio te krike, povratak vojnika, smrtni udarac, tišinu. Bilo je i ljudi ubijenih mecima, nesumnjivo u žurbi ili iz lijenosti…"


Tako počinje jedan od najpotresnijih prizora u romanu, prizor koji nikada nećete zaboraviti jer svojom stravičnošću zalazi onkraj mogućeg poimanja užasa koje je čovjek sposoban učiniti. Ispisujući sagu o sudbinama triju naraštaja vojnika, od Oktobarske revolucije do naših dana, autor je komponirao ne samo rekvijem i elegiju za taj prezreni Istok, nego i molitvu za mrtve, za sve one koji su ikada bili žrtvom ljudske slabosti koja počinje nezavršenom rečenicom: "Jednoga će dana valjati moći reći istinu…"

Ako ste već čitali njegovu lirsku "Francusku oporuku", ovaj put će vas se Makineov roman dojmiti kao da čitate francusko-ruskog Johna le Carréa koji je nakanio nanovo napisati Doktora Živaga.

Andreï Makine rođen je 1957. godine u Krasnojarsku u Sibiru. Doktorirao je na Sveučilištu u Moskvi s temom iz francuske književnosti. Godine 1987. došao je u Pariz gdje je zatražio i dobio politički azil. Prvih godina pariškog života, obilježenih neimaštinom, na francuskom je napisao nekoliko književnih djela za koja je ustrajno, ali neuspješno tražio izdavača. Kada je na naslovnoj stranici svog romana Kći junaka Sovjetskog Saveza (La Fille d’un héros de l’union soviétique, 1990) dopisao "s ruskog preveo Albert Lemonnier", taj mu je lažni podatak otvorio vrata francuskog izdavača Roberta Laffonta. Pet godina poslije doživio je velik uspjeh s romanom Francuska oporuka (Le Testament français, 1995) koji je dobio dvije najprestižnije francuske književne nagrade: Goncourt i Médicis.

Od 1990. do danas Makine je objavio dvadesetak djela (od čega četiri pod pseudonimom Gabriel Osmonde), među kojima posebno mjesto zauzima rusko-francuska trilogija koju čine romani Francuska oporuka, Rekvijem za Istok (Requiem pour l’Est, 2000) te Zemlja i nebo Jacquesa Dormea (La terre et le ciel de Jacques Dorme, 2003), svi prevedeni i objavljeni u ovoj biblioteci, u kojoj je 2013. objavljena i njegova Knjiga kratkih vječnih ljubavi (Le livre des breves amours éternelles) iz 2011. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.