Prva knjiga priča Rose Montero «Ljubavnici i neprijatelji» («Amantes y enemigos», 1998) pojavljuje se u biografiji ove istaknute, višestruko nagrađivane španjolske književnice srednjega naraštaja kao stanovito žanrovsko iznenađenje. Tako je autorica barem dala naslutiti iz predgovora vlastitim radovima: «Moje pripovjedačke snage više su se usredotočile na roman i zato nikad nisam izdala zbirku pripovjedaka, premda objavljujem gotovo dvadeset godina» - veli ona. «S vremenom sam (…) naučila da te kratke pričice nude čudesne mogućnosti onomu tko ih piše. Primjerice, pomognu ti da se riješiš kreativnih blokada, da ti se vrati neuhvatljiva životnost riječi, k tome mogu biti kao neka vrsta pripovjedačkih istraživanja, sonda koja je izbačena prema novom polju izražavanja. I tako sam neke priče napisala uvjerena da im je ondje bio kraj, a ponovno su se pojavile mnogo poslije, izmijenjene ili razrađene u dužim pripovijetkama poput one «Paulo Pumilio», čije dijelove sam ponovno upotrijebila jedanaest godina poslije u romanu «Lijepa i tamna.»

Bilo kako bilo, kratke forme su uspjele, a autorica se dobro zabavila istražujući uvijek poticajnu temu ljubavi, odnosno «kemiju» parova, što je naglasila i znakovitim naslovima «Moj muškarac», «Obiteljski portret», «Srebrni pir», «On», «Slijepa ljubav» i tako dalje. Životni problemi pletu se od svakovrsnog motivskog materijala, a najtvrđi su ljubav i antipatija, opsjednutost i osveta, strast i nezainteresiranost dvoje ljudi. Nit koja povezuje sve predstavljene radove svakako je netipičnost parova. Autorica kao da želi dokazati onu poznatu uzrečicu prema kojoj ljubav ne pita za godine, imovinsko stanje, zemljopisnu udaljenost ili ljepotu. Ona bljesne iznenada i ozari baš sve, ma kakve joj prepreke (i očekivanja) stajale na putu. Govor Rose Montero neobično je sugestivan, poetičan, katkad i aforističan. Kao u priči “Druga”, gdje izbjegava opis mučne situacije: "Svaka žlica juhe imala je okus suza." Ili pak traži neobične perspektive u kojima hvata svoje junake: "Nevjerojatno je da smo na slici! Ondje, na sićušnoj svjetlećoj iskrici koja je predstavljala Zemlju bila je plaža, ručnik plavih pruga i šuma nogu", kaže pak u “Obiteljskom portretu” dok gleda snimku koju je načinila svemirska letjelica Voyager. Specifičan humor gorkasta okusa i sklonost groteski čini ovu temperamentnu Španjolku snažnog feminilnoga glasa vrlo zanimljivom širem čitateljstvu.

Rosa Montero rođena je 1951. godine u Madridu. U djetinjstvu je zbog tuberkuloze nekoliko godina provela u izolaciji, čitajući i pišući. Nakon završene srednje škole studirala je psihologiju da bi na kraju završila novinarstvo. Karijeru je počela kao novinarka lista "El Pais", a onda se upustila u književne vode. Od literarnih djela najvažniji su romani “Tretirat ću te kao kraljicu” (Te trataré como una reina, 1983), “Kanibalova kći” (La hija de Canibal, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, “Kućna luđakinja” (La loca de la casa, 2003), koji je osvojio nagrade Que Leer i Grinzane Cavour, i “Priča o prozirnom kralju” (Historia del Rey Transparente, 2005), također ovjenčan prestižnom nagradom Que Leer. Za literarni pak i žurnalistički rad u "El Paisu" dobila je uglednu nagradu Gabriel Garcia Márquez.

Rosa Montero, španjolska novinarka i književnica, rođena 1951. u Madridu. Nakon završene srednje škole studirala je psihologiju, a na kraju je završila novinarstvo. Za vrijeme studija surađivala je s nezavisnim kazališnim skupinama Tábano i Canon, a 1976. počela je raditi za dnevnik El País. Za svoj novinarski rad dobila je nekoliko uglednih nagrada (među inima i World Prize za intervjue). Pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE.

Uz desetak knjiga eseja objavila je i ova književna djela: romane "Tetošit ću te kao kraljicu" (Te trataré como una reina, 1983), "Lijep i mračan" (Bella y oscura, 1993), "Ljudožderova kći" (La hija del Caníbal, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, zbirku priča "Ljubavnici i neprijatelji" (Amantes y enemigos, 1998; prevedena na hrvatski 2007. u biblioteci Na tragu klasika), zatim roman "Luđakinja u nama" (La loca de la casa, 2003; preveden na hrvatski 2014. također u ovoj biblioteci) i "Pripovijest o providnom kralju" (Historia del Rey transparente, 2005), oba ovjenčana prestižnom nagradom književnog časopisa Qué Leer, te "Upute za spas svijeta" (Instrucciones para salvar el mundo, 2008), "Suze na kiši" (Lágrimas en la lluvia, 2011), "Smiješna odluka da te nikad više ne vidim" (La ridícula idea de no volver a verte, 2013), "Težina srca" (El peso del corazón, 2015) i "Tijelo" (La carne, 2016). Za literarni i žurnalistički rad u El Paísu dobila je uglednu nagradu Gabriel García Márquez.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.