Treba gledati očima srca, kaže Feri Lainšček, jedan od najpoznatijih i najradije čitanih suvremenih slovenskih autora za djecu, mlade i odrasle. U deset bajki sakupljenih u zbirci "Mislice" nasljeduje tradiciju narodne bajke pripovijedajući nam davne priče u kojima se izjašnjava o pitanjima dobra i zla, vrijednosti i nevrijednosti, a na kraju i smisla i besmisla, suprotstavljajući se na taj način duhovnim tričarijama koje u naše vrijeme često prekrivaju prastare temeljne civilizacijske vrijednosti.

Uživanje u ljepoti i bogatstvu prirode, kao i pronalaženje svoga mjesta u svijetu, na neki su način ugrađeni u svaku bajku, jednako kao i Cigani koji se, čak i ako nisu glavni likovi, gotovo u svakoj pripovijetci pojavljuju kao moralna okosnica. Ciklički utemeljujući pripovijedanje na iskustvu koje se prenosi s generacije na generaciju, s koljena na koljeno, sa starijih na mlađe, autor dopušta i obrate u kojima mladi “poučavaju” starije donoseći dah novoga, dah promjena koje su spremni prihvatiti samo oni koji gledaju daleko ispred sebe, stalno imajući pred očima prirodnu ravnotežu stvari koja mora biti uspostavljena.

A ona se uvijek tiče onoga što nam može poslužiti kao putokaz koji nam svijetli u tami, ili autorovim riječima: “Bilo je to tako silno bogatstvo da su Marko i Tereza njime mogli kupiti dvorac. No radije su otišli u tuđinu i cijeloga života, kap po kap, ispijali čudesan plod svoje ljubavi. Mnogo je bisera ostalo i njihovim potomcima koji su znali za njihovu priču i nikada nisu bili rasipni. Zadnji biser, koji je još ostao u vreći, pred smrt mi je darovala majka, koja se isto tako zvala Tereza. Nosim ga u skrivenom džepiću i uvijek mi svijetli kada se nađem u tami.”

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.