U rasponu od renesansnih početaka u 16. stoljeću sve do zamiranja dubrovačke tragediografije u drugoj polovici 18. stoljeća, knjiga obrađuje specifičan segment tragediografskog korpusa: dubrovačku ranonovovjekovnu tragediju.

Autor analizira sve sačuvane dubrovačke tragedije – "Hekubu" Marina Držića, "Elektru" Dominka Zlatarića, "Dalidu" Saba Gučetića Bendeviševića, "Atamanate" Frana Lukarevića Burine, "Jokastu" Miha Bunića Babulinovića, "Leona filozofa" Ivana Gučetića mlađeg, "Svetu Venefridu" Bartola Kašića, "Isukrsta sudca" Josipa Betondića i "Merope" Ivana Franatice Sorkočevića .

Pritom se pozabavio i poetičkoestetičkom problematikom određenja i razumijevanja tragedije kao i pitanjem odnosa toga žanra prema bliskim mu dramskim žanrovima, prije svega prema tragikomediji, melodrami ili libretističkoj drami. Osvjetljujući tragediografski korpus iz vizure ranonovovjekovne tipologije tragedije (klasično-aristotelovski, senekijanski i isusovački tip tragičke dramaturgije) autor je dubrovačku tragediju postavio u relevantan književnokomparatistički kontekst te tome dosad nedostatno vrednovanom korpusu dubrovačke ranonovovjekovne književnosti vratio književnokulturni i estetski dignitet.

Ispitujući predstavljene svjetove dubrovačke tragedije s aspekta književne antropologije (profiliranje karaktera vladara-tiranina i ubojica-nasilnika, karakterizacije ženskih protagonista u različitim tipovima tragičke dramaturgije, fenomenologija unutarobiteljskih sukoba) i istražujući položaj tragedije u životu staroga Dubrovnika, Leo Rafolt je na inovativan način osvijetlio jedan važan aspekt kulturnog identiteta starog Dubrovnika.
(iz recenzije Dunje Fališevac)


Intencija je ove ekstenzivne i sustavne studije da premosti dosadašnje komparatističko-filološke diskusije o izvornosti dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije u odnosu na prevedene, prepjevane ili adaptirane predloške te da njezin europski kontekst prije pojmi kao ponudu dramaturški specifičnih žanrovskih modela koja je bila svojstvena iznova uspostavljenoj tragičkoj matrici europskoga ranog novovjekovlja. (…)

Knjiga je vrijedan znanstveni doprinos izučavanjima starije hrvatske književnosti:

- prvo, riječ je o kritičkoj sistematizaciji postojećih znanja o korpusu dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije, kojoj međutim dosad nije bio posvećen ovakav monografski pregled;

- drugo, rad je obogaćen nizom suvremenijih pristupa kako načelnim terminološkim, analitičkim, teorijskodramaturškim i teatrološkim interesima, tako i užoj genološkoj problematici tragedije, a posebice pojedinim "tipovima tragičke dramaturgije", te prekida s prešutnim baratanjem pojmovima, nastojeći precizno utvrditi što u razmatranom korpusu daje povoda takvim atribucijama;

- treće i ponajvažnije, rad revalorizira svoj korpus u cjelini, prije svega s obzirom na njegovu neizbježno hipotetski formuliranu kulturološku funkciju, pa se stoga zaključno može reći i da ukupnu genološku diskusiju starije hrvatske književnosti, napose njezina dramsko-kazališnog odvjetka, podiže na terminološki precizniju, konceptualno bogatiju a time i kvalitativno višu analitičku razinu.
(iz recenzije Lade Čale Feldman)

Leo Rafolt rođen je 13. prosinca 1979. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do 2017. zaposlen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završio doktorski studij komparativne književnosti i doktorirao 2006. iz područja teatrologije. Završio i doktorski studij primijenjene kineziologije na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Izabran 2019. u zvanje redovitog profesora. Usavršavao se na postdoktorskim stipendijama na Sveučilištu u Tokiju, Osaki, Sapporu i na pariškoj Sorbonne. 

Autor je sedam znanstvenih knjiga, priređivač jedne antologije, dvije autorske knjige, dva zbornika, jednog dvotomnog leksikona. Napisao je više od stotinu članaka za niz enciklopedijskih i leksikonskih izdanja. Od 2017. voditelj je Centra za interdisciplinarna istraživanja u umjetnosti i znanosti te suradnik Znanstveno-istraživačkog centra za postjugoslavenske prostore na Sveučilištu u Varšavi. Predmet su njegova interesa izvedbeni studiji, transkulturalizam, somatski studiji, nove dramaturgije, neuroznanost i izvedba. 

Za svoj znanstveno-istraživački rad dobio je i Državnu nagradu za znanost (2008), Godišnju nagradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2009) i Nagradu ''Judita'' (2009). Živi u okolici Zagreba, blizu Samobora.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.