P. F. Thomése
Dijete sjene
- Nakladnik: Fraktura
- Prijevod: Anita Bračun, Johannes Hendrik Verschoor
- 12/2007.
- 108 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532660425
- Cijena: 15.79 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Ulomak iz knjige:
“Danas sam postavio ogradu. Premda živimo na krovu grada, visoko iznad Doline Mrava, tu uvijek ima glava, gubica, faca. Bože, kako mrzim ljude. Iš!? Nestani! Ipak sam okljaštrio cvjetove, obrezao pupoljke ovdje gore u našem izoliranom vrtu, pa moram nešto, pa ne može dalje kao da se ništa nije promijenilo? Sve se raspuklo od lišča, ne da se zaustaviti. Posvuda izbojci i mladice. (A u najtamnijem kutu, potajno, netaknuto, joha. Sivo drvce, vjerojatno kao slijepi putnik stiglo u staru zemlju. Sad već veliko gotovo kao dijete.)
Zakloni, ograde, brane. Drugi kopaju kanale, kuju brave, podižu mostove. Spaljuju gradove do temelja. No svodi se na isto. Htjeti ispraviti kad je već prekasno. Htjeti ispraviti zato što je prekasno.
Ograničenje, razgraničenje, kontrola: mala terca nemoći.
Svakoga dana plutamo sve dalje od nje, svaki korak koji učinimo, jedan je od nje. Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje. Odrješito se postavljamo prema danima, ali dani nas ne primjećuju.
Navlače nas sa sobom, odvode nas na mjesta koja napadno sliče onome što poznajemo. A ipak, sve je drugačije. Zar je netko u našoj odsutnosti namjerno premjestio stvari? Posvuda se zalijećemo, i svaki se put zakačimo, jer, bože mi oprosti, ne znam kamo smo to dospjeli.
Naša kuća, kuća dvaju stranaca. Imaju li dijete?
U ovoj tišini teško je čuti. Oprezno ispitujemo put. Njušimo miris bijeloga rublja u čistim sobama, poput daha nježan mir popodnevnog sna. Sreća je nešto čemu daješ ime tek kad je više ne možeš naći..."
***
Riječ koja nedostaje. Žena koja pokopa svog muža naziva se udovica, čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac. Dijete bez roditelja je siroče. No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?
***
Iz kritika:
Književni spomenik tugovanju. Bez patetike i uljepšavanja.
Handelsblad
Knjiga o Isi, njegovu mrtvu djetetu sjene, zastrašujući je, briljantan književni dokument, pljuska onima koji tvrde da je neizdrživo iskustvo previše neugodna tema za modernu književnost.
Iris Radisch, Die Zeit
***
Pieter Frans Thomése, jedan od najzanimljivijih suvremenih nizozemskih pisaca, rođen je 23. siječnja 1958. u Doetinchemu u Nizozemskoj. Za prvu knjigu, zbirku pripovijedaka «Zuidland» (Južna zemlja) osvojio je 1991. prestižnu književnu nagradu AKO. Napisao je još i zbirku pripovijedaka «Haagse liefde & De vieze engel» (Ljubav u Haagu i Prljavi anđeo, 1994.), te romane «Heldenjaren» (Godine heroja, 1994.) i «Het zesde bedrijf» (Šesti čin, 1999.).
Međunarodni uspjeh postigao je autobiografskim romanom «Dijete sjene» (Schaduwkind, 2003.), koji je u međuvremenu preveden u više od 15 zemalja. Godine 2005. objavio je roman «Izak», a 2007. najnoviji «Vladiwostok!»
“Danas sam postavio ogradu. Premda živimo na krovu grada, visoko iznad Doline Mrava, tu uvijek ima glava, gubica, faca. Bože, kako mrzim ljude. Iš!? Nestani! Ipak sam okljaštrio cvjetove, obrezao pupoljke ovdje gore u našem izoliranom vrtu, pa moram nešto, pa ne može dalje kao da se ništa nije promijenilo? Sve se raspuklo od lišča, ne da se zaustaviti. Posvuda izbojci i mladice. (A u najtamnijem kutu, potajno, netaknuto, joha. Sivo drvce, vjerojatno kao slijepi putnik stiglo u staru zemlju. Sad već veliko gotovo kao dijete.)
Zakloni, ograde, brane. Drugi kopaju kanale, kuju brave, podižu mostove. Spaljuju gradove do temelja. No svodi se na isto. Htjeti ispraviti kad je već prekasno. Htjeti ispraviti zato što je prekasno.
Ograničenje, razgraničenje, kontrola: mala terca nemoći.
Svakoga dana plutamo sve dalje od nje, svaki korak koji učinimo, jedan je od nje. Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje. Odrješito se postavljamo prema danima, ali dani nas ne primjećuju.
Navlače nas sa sobom, odvode nas na mjesta koja napadno sliče onome što poznajemo. A ipak, sve je drugačije. Zar je netko u našoj odsutnosti namjerno premjestio stvari? Posvuda se zalijećemo, i svaki se put zakačimo, jer, bože mi oprosti, ne znam kamo smo to dospjeli.
Naša kuća, kuća dvaju stranaca. Imaju li dijete?
U ovoj tišini teško je čuti. Oprezno ispitujemo put. Njušimo miris bijeloga rublja u čistim sobama, poput daha nježan mir popodnevnog sna. Sreća je nešto čemu daješ ime tek kad je više ne možeš naći..."
***
Riječ koja nedostaje. Žena koja pokopa svog muža naziva se udovica, čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac. Dijete bez roditelja je siroče. No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?
***
Iz kritika:
Književni spomenik tugovanju. Bez patetike i uljepšavanja.
Handelsblad
Knjiga o Isi, njegovu mrtvu djetetu sjene, zastrašujući je, briljantan književni dokument, pljuska onima koji tvrde da je neizdrživo iskustvo previše neugodna tema za modernu književnost.
Iris Radisch, Die Zeit
***
Pieter Frans Thomése, jedan od najzanimljivijih suvremenih nizozemskih pisaca, rođen je 23. siječnja 1958. u Doetinchemu u Nizozemskoj. Za prvu knjigu, zbirku pripovijedaka «Zuidland» (Južna zemlja) osvojio je 1991. prestižnu književnu nagradu AKO. Napisao je još i zbirku pripovijedaka «Haagse liefde & De vieze engel» (Ljubav u Haagu i Prljavi anđeo, 1994.), te romane «Heldenjaren» (Godine heroja, 1994.) i «Het zesde bedrijf» (Šesti čin, 1999.).
Međunarodni uspjeh postigao je autobiografskim romanom «Dijete sjene» (Schaduwkind, 2003.), koji je u međuvremenu preveden u više od 15 zemalja. Godine 2005. objavio je roman «Izak», a 2007. najnoviji «Vladiwostok!»
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
