Arsen Dedić u književnosti i oficijelnoj kulturi htio bi biti „crnom ovcom" ili „bijelom vranom", ostati „slijepim putnikom" u književnopovijesnom vremeplovu, čak „stranputnikom" u generacijskim ili stilskim svrstavanjima.

Nakon zbirke pjesama „Padova" (i odgovarajuće bolesničko-terapijske empirije) logično je da u njegovim novim stihovima pretežu tamniji, rezigniraniji i melankoličniji tonovi.

Nostalgično se osvrćući unatrag, morat će priznati „htio sam da me vole", no i razočarano ustanoviti „sve je ono pravo tako brzo prošlo", jer „brzo se trošilo što je brzo niklo", odnosno: „sve što sam sakupljao sad me vodi kraju". „Heroj je umoran", stoga ne preostaje nego svoditi račune. (Tonko Maroević)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.