Knjiga pjesama u prozi Predraga Vrabeca "Stabla visine" raste u očima čitatelja svojim davanjem na važnosti različitim prizorima i njihovu udomljavanju u bliskim i, nerijetko, nepodudarnim prostornim i vremenskim zonama. Pokretanje predmeta i glagola, stvaranje u žrvnju svakodnevnice, stavlja lica u različite gramatičke i druge kontekste (dane i noći – jutra i podneva) – hrana je njegovoj poetskoj generativnoj matrici. Kretanjem, dozivanjem, spajanjem nespojivog stiže se nadomak tekstu, sjeda u njegovo središte, u okrilje događajnosti koja se samoproizvodi i nagrađuje autorovu spremnost na predaju ulici, gradu, Drugom.

Pjesnik zapisuje, materijalizira ono što govori u dnevnoj sobi samom sebi i svijetu koji ga okružuje ili, u ovom slučaju, koji on u ophodnji obilazi i zaokružuje, opredmećuje. On se obraća drugima i sebi, na rubu nezaustavljivog sna o cjelini, koju zamjenjuje imenima onih u čije ime govori, opisuje… Sve je naizgled bezazleno i dopušteno, legalno i otvoreno tako da čitatelj počinje govoriti o tekstu baš kao što ga čita, u sebi izgovara…

Paradoksalno, čvrstim se mjestom u toj vrteški riječi i vidljivog svijeta pokazuje tekst – čitan i oblikovan kao proizvoljno i otvoreno mjesto, kao neprekinuta i beskonačna vrpca – upravo se on tako ustrajno i nepopustljivo nadaje kao mjesto sigurnosti, kao pouzdano tlo. Siguran kao brana pred ludilom, koje obuhvaća onoga koji ni za trenutak ne zatvori oči i ne posumnja. Ili je sve drukčije: teško je reći, teško je ne vjerovati! – ali Stabla visine mjere se čudom dana i tajnom svakodnevnice.

Miroslav Mićanović

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.