Arhivi sjećanja ponovo su otvoreni i netko u njima mahnito traži nalaze koji će pokazati nemogućnost suživota s nekim tko je klasificiran kao različit, tuđ, stran i tako dalje. Ne postoji li možda danas u Europi stalno opetovana tema koja se odnosi upravo na sukobe sjećanja? Odnos je između religije i sjećanja, metaforički govoreći, kao kakva posuda s gorućom žeravicom postavljena na tronožac. U njemu društvene energije izgaraju zato što uspijeva povezati trijadu Riječ-Narod-Zemlja.

On je moćni mehanizam kolektivnoga sjećanja koji se javlja svaki put kada se, kako nas uči Maurice Halbwachs, neko društvo nađe suočeno s dubokom promjenom, s kulturnom mutacijom neočekivanom, traumatičnom i bez presedana ili s nekom silovitom i dramatičnom krizom vlastitog uređenja; tada upozorava na potrebu “za povratkom u prošlost da bismo u odgovarajući okvir stavili novo koje stiže u umirujućem složenom spoju poznatih uspomena, tradicija i ideja” (Halbwachs).

Moderne se politike identiteta, uostalom, karakteriziraju kao politike sjećanja, u tom smislu što im je pretenzija u pojedinaca ponovo uspostaviti osjećaj pripadnosti naciji, tražeći podršku u religiji. Jezik, teritorij, država tako se, zahvaljujući politikama identiteta, preobražavaju u drugu ili božansku Riječ koja je, premda nesumnjiva i apsolutna, izvan vremena, ali istodobno na dohvat ruke u vremenu, Riječ koja se u mnogim slučajevima predočuje kao gramatika iz koje se rađa jezik nekog naroda, u nekoj Zemlji (svetoj ili posvećenoj, nevažno) te, napokon, neki Narod, identificiran u političkom i religijskom pripovijedanju i retorici, s čistim i prvobitnim korijenima povijesno određenog društva: kolektivno vjerovanje, dakle, u utemeljiteljski mit o podrijetlu.


U mnogim je zakutcima našega planeta otvoreni sukob, nasilan i radikalan, između uzajamno suprotstavljenih sustava religijskoga vjerovanja prije dvadesetak godina ponovo uzeo maha. Sukobi često i nisu ništa novo. Riječ je o ponovnome otvaranju mentalnih i društvenih ožiljaka koji nikada nisu zarasli. Nov je tek način na koji se ti sukobi predstavljaju na političkoj sceni: religije su uspješne ondje kamo politika više ne dopire, gdje više sa svojom retorikom nije sama po sebi dostatna da pojedince od krvi i mesa pošalje na bojišnicu protiv drugih pojedinaca. Kako da ih se istrgne iz njihova svakodnevnoga života i preobrazi u uvjerene borce, pozvane na pobjedu nad neprijateljem?

Često se religijska retorika nudi politici kao posljednja mogućnost da vjerojatnim učini pravo na ubojstvo drugoga. I obratno, politički vođe, kada im uzmanjka uvjerljivih argumenata, ne nalaze ništa bolje nego pozivati se na svete vrijednosti koje pružaju temelj nacionalnoj svijesti da bi na okup sazvali narod pod oružjem. Možemo se zapitati postoji li onda kod religija istinski interes za to da se dopuste uvući u tu igru krvoprolića, u stvarnome smislu, ali i metaforički rečeno. Što zapravo tjera religije na ulazak u takvu igru?

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.