Bruno Zevi
Povijest moderne arhitekture II.
- Nakladnik: Golden marketing / Tehnička knjiga
- Prijevod: Zorana Sokol Gojnik
- 03/2010.
- 640 str., tvrdi uvez
- ISBN 9532122664
- Cijena: 53.09 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Jedno od kapitalnih djela s područja povijesti i teorije moderne arhitekture. Ova opsežna, bogato ilustrirana monografija sustavno i cjelovito analizira put moderne arhitekture od vremena fin de sieclea i napuštanja kasnoga historicizma. Upravo objavljeni drugi svezak obuhvaća razdoblje od Franka Lloyda Wrighta do Franka O. Gehryja.
***
Nakon istraživanja postanka moderne revolucije i prosvjetiteljskih parametara koji su je uvjetovali, proučili smo prvo razdoblje koje zahvaća vrijeme od polovice prošlog stoljeća do Prvoga svjetskog rata, majstore racionalističkog razdoblja, krizu tridesetih godina, europski
organski pokret i evoluciju arhitektonske misli. U ovoj knjizi slijedi razvojni put u Americi: pioniri čikaške škole, Frank Lloyd Wright i njegov međunarodni utjecaj, organsko istraživanje u Sjedinjenim Američkim Državama.
U vezi s posljednjim poglavljem, posvećenim "trećemu razdoblju", odnosno tendencijama koje su se pojavile počevši od pedesetih godina, potrebno je upozorenje: pred golemom količinom građe i iskustvom koje još traje, bilo kakva historiografska sistematizacija bila bi i dokučiva i riskantna; ali da bismo o njoj ozbiljno raspravljali, trebali bismo preuzeti zadaću da se ponudi dosljedno svestrano tumačenje tekućih pojava.
Metodološka napomena. Definiranju aktualnih strujanja, od neoekspresionizma do enformela, od brutalizma do urbatekture i neokonstruktivizma, uvelike su pridonijele ličnosti koje su se već potpuno afirmirale u "drugom razdoblju", Wright i Le Corbusier. Analiza njihove djelatnosti mogla se podijeliti na vrijeme do 1950. i nakon toga. Takav kriterij koji je široko prihvaćen, ima veliku manu, a to je da rascjepkava put određenog umjetnika.
Ovdje su monografski prikazi cjeloviti. Uostalom, općenito, svatko pripada određenoj epohi: Victor Horta napušta nas 1947., ali njegova se kreativnost iscrpila u osvit stoljeća; Auguste Perret kronološki živi sve do 1954., međutim njegov doprinos pripada periodu koji je završio 1918-1923.; analogno tome, Mies van der Rohe doživljava svoj profesionalni trijumf pedesetih godina, ali kopirajući, štoviše ovapnjujući jezik neoplasticizma; nasuprot njemu, Hans Scharoun, iako rođen 1893., pokazuje svoju veličinu nakon Drugoga svjetskog rata i formira "treće razdoblje" koje se ne podudara, kao što se često pogrešno misli, s "trećom generacijom", odnosno s arhitektima rođenima između dva rata.
To pravilo ima upravo dva izuzetka: Wrighta koji vlada trima razdobljima moderne arhitekture, utječući i na futuristička stremljenja, te Le Corbusiera koji, kao što smo vidjeli, utjelovljuje racionalizam i kasnije, na jednak način, enformel, brutalizam i manirizam. U pogledu Wrighta nije bilo teškoća jer je geniju iz Taliesina posvećeno posebno poglavlje. Za Le Corbusiera, međutim, ostaju neke nedoumice: svrstavanje kapele u Ronchampu ili Philipsova paviljona u racionalističko razdoblje može se činiti neprimjerenim.
Za to, ipak, postoji dvostruko opravdanje: ponajprije, to razdoblje obuhvaća ekspresionizam, Einsteinturm Ericha Mendelsohna, odnosno pobunu protiv kubističkih formula; osim toga, Le Corbusierov potez djeluje pretjeranim i potvrđuje neujednačenost etičkih stavova švicarsko-francuskog majstora, njegovu hrabrost da sluša svijet i odstupi od svojih načela kako bi prihvatio nove kodove.
Drugih premisa nema. Uoči trećeg milenija, jezik moderne arhitekture poprimio je kritičke i povijesne vrijednosti koje mu omogućuju da postane modernim jezikom arhitekture, vodičem za čitanje starih i suvremenih djela.
B. Z.
***
Nakon istraživanja postanka moderne revolucije i prosvjetiteljskih parametara koji su je uvjetovali, proučili smo prvo razdoblje koje zahvaća vrijeme od polovice prošlog stoljeća do Prvoga svjetskog rata, majstore racionalističkog razdoblja, krizu tridesetih godina, europski
organski pokret i evoluciju arhitektonske misli. U ovoj knjizi slijedi razvojni put u Americi: pioniri čikaške škole, Frank Lloyd Wright i njegov međunarodni utjecaj, organsko istraživanje u Sjedinjenim Američkim Državama.
U vezi s posljednjim poglavljem, posvećenim "trećemu razdoblju", odnosno tendencijama koje su se pojavile počevši od pedesetih godina, potrebno je upozorenje: pred golemom količinom građe i iskustvom koje još traje, bilo kakva historiografska sistematizacija bila bi i dokučiva i riskantna; ali da bismo o njoj ozbiljno raspravljali, trebali bismo preuzeti zadaću da se ponudi dosljedno svestrano tumačenje tekućih pojava.
Metodološka napomena. Definiranju aktualnih strujanja, od neoekspresionizma do enformela, od brutalizma do urbatekture i neokonstruktivizma, uvelike su pridonijele ličnosti koje su se već potpuno afirmirale u "drugom razdoblju", Wright i Le Corbusier. Analiza njihove djelatnosti mogla se podijeliti na vrijeme do 1950. i nakon toga. Takav kriterij koji je široko prihvaćen, ima veliku manu, a to je da rascjepkava put određenog umjetnika.
Ovdje su monografski prikazi cjeloviti. Uostalom, općenito, svatko pripada određenoj epohi: Victor Horta napušta nas 1947., ali njegova se kreativnost iscrpila u osvit stoljeća; Auguste Perret kronološki živi sve do 1954., međutim njegov doprinos pripada periodu koji je završio 1918-1923.; analogno tome, Mies van der Rohe doživljava svoj profesionalni trijumf pedesetih godina, ali kopirajući, štoviše ovapnjujući jezik neoplasticizma; nasuprot njemu, Hans Scharoun, iako rođen 1893., pokazuje svoju veličinu nakon Drugoga svjetskog rata i formira "treće razdoblje" koje se ne podudara, kao što se često pogrešno misli, s "trećom generacijom", odnosno s arhitektima rođenima između dva rata.
To pravilo ima upravo dva izuzetka: Wrighta koji vlada trima razdobljima moderne arhitekture, utječući i na futuristička stremljenja, te Le Corbusiera koji, kao što smo vidjeli, utjelovljuje racionalizam i kasnije, na jednak način, enformel, brutalizam i manirizam. U pogledu Wrighta nije bilo teškoća jer je geniju iz Taliesina posvećeno posebno poglavlje. Za Le Corbusiera, međutim, ostaju neke nedoumice: svrstavanje kapele u Ronchampu ili Philipsova paviljona u racionalističko razdoblje može se činiti neprimjerenim.
Za to, ipak, postoji dvostruko opravdanje: ponajprije, to razdoblje obuhvaća ekspresionizam, Einsteinturm Ericha Mendelsohna, odnosno pobunu protiv kubističkih formula; osim toga, Le Corbusierov potez djeluje pretjeranim i potvrđuje neujednačenost etičkih stavova švicarsko-francuskog majstora, njegovu hrabrost da sluša svijet i odstupi od svojih načela kako bi prihvatio nove kodove.
Drugih premisa nema. Uoči trećeg milenija, jezik moderne arhitekture poprimio je kritičke i povijesne vrijednosti koje mu omogućuju da postane modernim jezikom arhitekture, vodičem za čitanje starih i suvremenih djela.
B. Z.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
