Željko Ivanjek, upisan u književnost kao briljantni pjesnik i esejist, napisao je zapanjujući roman o hrvatskoj condition humaine, stanju ljudskom. Pred čitaocima je velika i uzbudljiva priča koja se nastavlja na najveće hrvatske romane dvadestog stoljeća.

U književnosti se Ivanjek javio kao adolescent - »Wunderkind«. Hvala Bogu bio je prepoznat i dobio stipendiju da bi omirisao svijet i vidio kakva se tamo književnost piše, što se čita i naposlijetku čemu i kako sve to služi oblikovanju književnog života. Otišao je kao otkriće zagrebačkog »Foruma« i školovao se u Kaliforniji i Michiganu gdje je obuzet radoznalošću svog bića studirao hindi, sanskrt, pali i komparativnu književnost...

Tako je upoznao postmodernu književnost na njenim američkim izvorima, ali to ga nije lišilo obveze da temeljito pročita npr. Flauberta, onog autora koji je napisao Bouvarda i Pecucheta i njegov fascinantan rječnik »Otrcanih (općih) ideja«. Učio je fanatički jer je znao da je to književnost postmoderne (a meni se čini da je on njezin najkompleksniji predstavnik u nas).

Čitao je u trenutku njihova izlaska knjige Barthelmea i Bartha i to u okvirima književno društvene situacije iz koje su nastajale. U njima se svašta spominjalo kao usput, a ipak baš to upitno SVE bilo je neizmjerno važno. To pokazuje na primjeru likovnjaka Warhola. Nisu ga fascinirali ali je namah shvatio da sve to obitava na rubu postojeće i nove umjetnosti i književnosti. Mitologija, kao i simboli brzo su se mijenjali ali su uza sve to ostajali simboli i kao takvi nenametljivo funkcionirali. Izuzetno je zamijenjeno prosječnim. To je ilustrirao Warhol koje kako se pokazalo ne žive u antagonizmu, nego u sretnoj simbiozi nekoliko mogućih načina pisanja i u okvirima običaja nekoliko socijalnih stratuma...

Možda je upravo u tom svjetlu shvatio nešto što je prosječnom piscu u nas sve do danas izbjeglo percepciji, naime književnost ne smije biti dosadna, ... a to neće biti jedino ako uspije ostati stvarnom.


(Iz neobjavljenog teksta Branimira Donata iz 2006. godine)

Željko Ivanjek rodio se 30. prosinca 1954. u Zagrebu. Gimnaziju je završio na Trešnjevci te jednu godinu u SAD-u. Na četvrtoj godini prestao studirati indologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinski urednik, novinar, televizijski redatelj i scenarist. Napravio je osamdeset dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova, među kojima jesu: Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, James Joyce u Puli (1981), serije Prizori iz prošlog stoljeća (1982–5), U potrazi za izgubljenim vremenom (1991), Kroz Hrvatsko zagorje itd. Autor je kazališne drame Legenda o Josipi. Zaposlen kao novinar u Jutarnjem listu.

Dosad je objavio knjige: "U sjeni Južnog medvjeda" (roman za djecu, 1978.), "Antologija američke kratke priče" (1985.), "Peto razdoblje" (samostalni broj časopisa Quorum, izbor prevedenih eseja, 1987.) "Epicikli u azilu" (sastavi – kratke priče, 1988.), "Kraj povijesti" (sastavi – kratke priče, 1989.), "Knjiga pingvina" (roman za djecu, 1992.), "Mali rječnik romantizma" (2001.), "350.332 udarca" (kratke priče, 2003.), "Pohvala zaboravu" (eseji i članci, 2006.), "Vunderkindova smrt" (poezija, 2007.), "Staljingrad" (roman, 2010.), "Poluistine" (kratke priče, 2012.), "Ljeto za tri godišnja doba" (eseji, 2015.) i "Brk i Vrabac" (roman, 2019.), "Pongračevo" (kratke priče, 2020.). Knjigu "Branko Belan – zaboravljeni klasik" (esej, 2018.) napisao s Nenadom Polimcem. Jedan je od autora u više monografija: "Lasta" (2009.), "Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh" (2014.), "Veličanstveni Vranyczanyjevi" (2016.) i dr. Dobitnik je nagrade August Šenoa za "Mali rječnik romantizma" i nagrade Marin Držić za dramu "Legenda o Josipi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.