Ime Željka Ivanjeka u književnim je krugovima prilično snažno odjeknulo kada je 2001. godine objavio izvrstan "Mali rječnik romantizma" za koji je 2002. nagrađen godišnjom nagradom za književnost i umjetnost Matice hrvatske. No, današnjem novinaru, iza kojeg je i podosta staža u tiskovinama tzv. omladinskog novinarstva, to ni u kojem slučaju nije bila premijera u književnim poslovima. Naime, još krajem šezdesetih objavljivao je poeziju, sedamdesetih jedan omladinski roman, osamdesetih dvije zbirke priča, te antologiju američke kratke proze. Godine 2010. objavljen mu je roman "Staljingrad".

Ivanjekova proza, proza izvan dominantnih proznih trendova, sjetna je, a ponekad opet "tvrda" i vrlo izravna, ima blagoromantičarski prizvuk. Priče su tople i ljudske, tzv. male priče o malim, običnim ljudima, o melankoličnoj svakodnevici i kao takve doista tijekom čitanja izazivaju nekakvu blagu tugu, otkrivamo novu osjetljivost za svakodnevnu stvarnost, banalnu koliko i duboko zagonetnu. Ivanjek je tip pripovjedača koji se ne zadovoljava pojednostavljenim rješenjima, njegovi likovi, ukupna struktura teksta simultano otvaraju mnoga vrata u slojevitost samog života i njegova protjecanja.

U pričama je stilski primjetno da je riječ o autoru koji umije napisati prozu koja se sastoji od pročišćenih i jednostavnih, ali i složenijih i narativno raskošnijih priča. Osim toga, Ivanjek također zna i važnost prve rečenice, koje u njegovim pričama uvijek udaraju snažno, poput nekakvog kondenziranog dojma priče u cjelini.

***

Željko Ivanjek rođen je 30. prosinca 1954. u Zagrebu. Gimnaziju je završio na Trešnjevci te jednu godinu u Sjedinjenim Državama. Na četvrtoj godini prestao studirati indologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinski urednik, novinar, televizijski redatelj i scenarist. Napravio je osamdeset dokumentarnih i dokumentarno–igranih filmova. Objavljeno mu je desetak knjiga proze, poezije i esejistike. Danas radi kao novinar u Jutarnjem listu. Živi u Zagrebu.

Željko Ivanjek rodio se 30. prosinca 1954. u Zagrebu. Gimnaziju je završio na Trešnjevci te jednu godinu u SAD-u. Na četvrtoj godini prestao studirati indologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinski urednik, novinar, televizijski redatelj i scenarist. Napravio je osamdeset dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova, među kojima jesu: Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, James Joyce u Puli (1981), serije Prizori iz prošlog stoljeća (1982–5), U potrazi za izgubljenim vremenom (1991), Kroz Hrvatsko zagorje itd. Autor je kazališne drame Legenda o Josipi. Zaposlen kao novinar u Jutarnjem listu.

Dosad je objavio knjige: "U sjeni Južnog medvjeda" (roman za djecu, 1978.), "Antologija američke kratke priče" (1985.), "Peto razdoblje" (samostalni broj časopisa Quorum, izbor prevedenih eseja, 1987.) "Epicikli u azilu" (sastavi – kratke priče, 1988.), "Kraj povijesti" (sastavi – kratke priče, 1989.), "Knjiga pingvina" (roman za djecu, 1992.), "Mali rječnik romantizma" (2001.), "350.332 udarca" (kratke priče, 2003.), "Pohvala zaboravu" (eseji i članci, 2006.), "Vunderkindova smrt" (poezija, 2007.), "Staljingrad" (roman, 2010.), "Poluistine" (kratke priče, 2012.), "Ljeto za tri godišnja doba" (eseji, 2015.) i "Brk i Vrabac" (roman, 2019.), "Pongračevo" (kratke priče, 2020.). Knjigu "Branko Belan – zaboravljeni klasik" (esej, 2018.) napisao s Nenadom Polimcem. Jedan je od autora u više monografija: "Lasta" (2009.), "Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh" (2014.), "Veličanstveni Vranyczanyjevi" (2016.) i dr. Dobitnik je nagrade August Šenoa za "Mali rječnik romantizma" i nagrade Marin Držić za dramu "Legenda o Josipi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.