Hajri Irdal u mladosti je bio prilično nevoljno biće - odrastao je u siromašnoj obitelji, okruženoj podosta čudnovatim likovima, a školu je izbjegavao odlazeći k starome majstoru uraru Nuri-efendiju. No baš zahvaljujući urarskoj vještini koju je ondje stekao Hajri od najbeznačajnijeg, najapsurdnijeg i, rječnikom što ga je za njega rabila njegova supruga, najaljkavijeg stvorenja, postaje pokretačka snaga novoizumljenog Instituta za namještanje satova.

Klasik turske književnosti „Institut za namještanje satova“ šarmantna je parodija modernizacije koja daje zanimljiv uvid u često nevidljive dimenzije tog nezaustavljivog procesa.

Satirički roman Ahmeta Hamdi Tanpınara veliko je otkriće – uz iznimno duhovit opis djelovanja apsolutno besmislenog Instituta istovremeno nudi i gorak portret turskog čovjeka bez osobina, nedvojbeno stojeći uz bok klasičnim djelima moderne svjetske književnosti.     

***

Ahmet Hamdi Tanpınar (23. lipnja 1901., Istanbul – 24. siječnja 1962.) isprva se školovao u Istanbulu, a zatim u unutrašnjosti zemlje dok se selio s ocem, koji je bio kadija u raznim gradovima i kasabama Anatolije. 1919. u Istanbulu upisuje na Filološki fakultet Istanbulskoga sveučilišta. Ondje se uključuje u široki književni krug, gdje osobito treba istaći njegova profesora Yahyu Kemala, koji će jako utjecati na njega. Prve pjesme objavio je 1921. u časopisu Dergâh, koji su izdavali upravo Yahya Kemal i mladići okupljeni oko njega. Diplomirao je 1923.

Godine 1933. dobio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti mjesto profesora povijesti, uz što je 1934. pridodan i predmet estetike i mitologije. U istom je razdoblju na Američkom koledžu predavao tursku književnost. Na Katedri turskog jezika i književnosti pri Filološkom fakultetu Istanbulskog sveučilišta – koja je pokrenuta 15. studenoga 1939. u povodu stote obljetnice Tanzimat Fermana (ukaz o političkim reformama u Turskom Carstvu iz 1839.) – dobiva mjesto profesora suvremene turske književnosti. Godine 1942. ulazi u Parlament kao zastupnik, a nakon okončanja mandata (1946.) izvjesno vrijeme obavlja dužnost inspektora pri Ministarstvu za obrazovanje, istodobno radeći i kao profesor estetike na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Godine 1949. vraća se na svoju katedru na Istanbulskom sveučilištu, gdje ostaje do smrti 1962. Od 1953. do 1959. često boravi u različitim europskim zemljama.

Njegova su djela „Antologija Tevfika Fikreta“ (1937.), „Antologija Namika Kemala“ (1942.), „Snovi Abdullah-efendija“ (priče, 1942.), „Pet gradova“ (esej, 1945.), „Povijest turske književnosti XIX. Stoljeća“ (1949.), „Spokoj“ (roman, 1949.), „Ljetna kiša“ (priče, 1956.), „Pjesme“ (1961.), „Institut za namještanje satova“ (roman, 1961.), „Yahya Kemal“ (biografija, 1962.), „Oni izvan pozornice“ (u nastavcima 1950., roman 1973.), „Mahur Beste“ (u nastavcima 1944., roman 1975.), „Žena na mjesecu“ (roman, 1987.) te „Između dvije vatre“ (scenarij, 1999.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.