Roman "Ljetni dnevnik rata" Vladimira Stojsavljevića smatra se prvom prozom o ratu u Hrvatskoj. Napisan usred zračnih opasnosti, u vrijeme kada je sve bilo dramatično, kada je Vukovar bio pred padom, slike s malih ekrana i novinske vijesti govorile su o okupaciji i novim žrtvama, a surova, brutalna stvarnost grunula je u život svakog pojedinca, ovaj je roman i danas, više od dvadeset godina od prvog izdanja, iznimno zanimljiv, snažan i životan.

Vladimir Stojsavljević uspio je iz vizure adolescenta savršeno ocrtati atmosferu Zagreba 1991. – vrijeme kada pucaju prijateljstva i ljubavi te se otkriva kakav je tko u stvarnosti.

"Ljetni dnevnik rata" pokazuje da za snažnu sliku suvremenosti nije nužan vremenski, nego umjetnički odmak. Stojsavljević je gotovo dnevnički, istovremeno s događajima, u dahu i brzom ritmu te s mnoštvom jakih slika i upečatljivih likova ispisao i danas iznimno dojmljive stranice o ratu i njegovim posljedicama na živote svih ljudi. Ovo je roman o godini u kojoj se sve nepovratno promijenilo.

Uvlačeći se u pubertetsku kožu, Stojsavljević je odabrao pozu za prozu koja mu je omogućila da život ispituje naivnim okom infantilnog pripovjedača, ali koji će vlastitu infantilnost, kada to bude nužno, trampiti za šaku okrepljujuće ironije. Zdravko Zima, 1991.

Ljetni dnevnik rata najdojmljiviji je upravo kada priča o prijateljstvu dvojice dječaka, o naporu da se ono sačuva svim strahotama usprkos. Vesna Roler, 1991.

...može se reći da je u Mislavu uspio ostvariti nesumnjivo najbolje izgrađena adolescentskog književnog junaka u novijoj hrvatskoj književnosti. Joško Paro, 1992.

Vladimir Stojsavljević rođen je u Bjelovaru 1950. Škole je pohađao u Zagrebu (osnovna, gimnazija, FF) i Ljubljani (AGRFTV), te diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku režije. Novinarstvom se bavio od 1967. godine i tijekom vremena pisao u svim značajnijim tjednicima i dnevnicima bivše i nove države, a u ranoj mladosti bavio se i filmom.

Kazališnu karijeru  započeo kao student na Dubrovačkim ljetnim igrama, u predstavi Georgija Para "Eduard Drugi" 1971. godine i otada  do danas režirao i napisao petnaestak vlastitih drama i komedija. Naročite uspješnice bile su "Njegovatelj mašte" s Brankom Cvitković 1983. godine, "Katarina Zrinska" u Teatru ITD 1993. godine u režiji Božidara Violića, te u vlastitoj  režiji komedije "O tome se u našoj kući ne govori" u ZeKaeMu (1996.) i  "Tango, drugi put" u HNK Osijek (1999).

Dramski tekstovi su mu nagrađivani – prva nagrada Republičkog sekretarijata za kulturu 1985. godine (Ljubav i država) i 1987. godine (Sveti čovjek Bošković), te prva nagrada i otkup na pozivnom natječaju ZeKaeMa (Krundiba) 1980. godine,  treća nagrada "Marin Držić" (Nikola Sedmi) 2008, te više nagrada za radio drame i eseje.

Uz kontinuirani rad dramskog pisca i redatelja, sudjelovao u raznorodnim kazališnim festivalima (BITEF, Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, MESS, Pulsko ljeto, Čakovečko ljeto itd.) kao producent i voditelj okruglih stolova, te u raznim aktivnostima kulturnog marketinga.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.