U središtu pažnje knjige "Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologije" nalaze se promjene statusa i normi hrvatskoga jezika u kontekstu teorija o jezičnom planiranju i odnosu jezika i identiteta. Analiza je usmjerena na razdoblje nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske 1991. godine, no u knjizi se raspravlja i o povijesnom razvoju standardnoga jezika te o jezičnoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji u mjeri u kojoj se to tiče hrvatske suvremenosti.

U svjetlu suprotstavljenih, a nerijetko i pretjerano emotivno obojenih stajališta o posebnostima hrvatskoga jezika, njegovim tipičnim obilježjima i aktivnostima koje se tiču jezičnoga planiranja u Hrvatskoj, u knjizi se nastoji ponuditi što potpuniju i objektivniju procjenu situacije koja je utemeljena i na kvalitativnim i na kvantitativnim metodama analize.

Zbog složene povijesti jezične standardizacije na južnoslavenskom području, kao i zbog intenzivne usmjerenosti na jezik kao simbol hrvatskog nacionalnog identiteta te na jezično planiranje u Hrvatskoj nakon stjecanja nezavisnosti, hrvatski primjer u sociolingvistici predstavlja iznimno zanimljiv slučaj. Zbog toga se nadamo da analizom toga pojedinačnog slučaja bitno doprinosimo boljem razumijevanju jezičnoga identiteta, jezične politike i pitanjima upravljanja jezikom općenito.

Premda je do sada objavljen nemalen broj radova o hrvatskom standardnom jeziku i njegovu razvoju, no ne i monografskih radova o suvremenoj jezičnoj normi i upotrebi jezika u javnosti, ti su tekstovi uvelike usmjereni isključivo na sagledavanje stanja iz hrvatske perspektive, pri čemu se uglavnom ne uzimaju u obzir opća sociolingvistička istraživanja o jezičnoj standardizaciji i upravljanju jezikom. U ovoj se raspravi, s ciljem pružanja što sustavnijeg i što objektivnijeg pogleda na neposrednu prošlost ili još živu sadašnjost, nastojalo ponuditi pregled i domaćih i inozemnih stavova o toj temi.

Već u uvodu želimo istaknuti kako smo prilikom istraživanja za ovu studiju analizirali brojne izvorne dokumente tek se povremeno služeći sekundarnim izvorima. Dokumenti uzeti u obzir obuhvaćaju službene dokumente sa sastanaka povjerenstava, zapisnike Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, prijedloge nastavnih planova i programa, objavljene programe i zakone, kao i brojne druge dokumente vezane uz institucije i pojedince koji su bili sudionici jezične politike i jezičnoga planiranja u posljednjih dvadeset godina.

Zbog takvoga je pristupa ovo prva monografija koja se uz obilato dokumentiranje građom bavi aktualnim razdobljem posljednjih dvadeset godina života hrvatskoga standardnoga jezika, istovremeno nastojeći preispitati domaće i inozemne stavove o toj temi.

(iz uvodne bilješke autora)

Anita Peti-Stantić je profesorica poredbene slavenske lingvistike i slovenskoga na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. je godine vodila znanstveni projekt pod naslovom Hrvatska i bliskosrodne kulturnojezične zajednice. Osim znanstvenih monografija, autorica je Velikog slovensko-hrvatskog i hrvatsko-slovenskog rječnika (2014) i prevoditeljica sa slovenskog i engleskog. U posljednjih je desetak godina zaokupljena istraživanjem hijerarhije gramatičkih struktura s različitih teorijskih lingvističkih i psiholingvističkih, eksperimentalnih stajališta. Voditeljica je projekta Hrvatske zaklade za znanost Modeliranje mentalne gramatike: ograničenja informacijske strukture te voditeljica radne skupine za razvojne segmente čitanja u okviru COST akcije Europska mreža pismenosti. Čitanjem se praktično i teorijski bavi već dvadesetak godina, a napokon je o tome napisala i knjigu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.