Svrhe su malih stvari da se ne zatvore u mit o malenkosti nego da o sebi prozbore pomičući granice koje im, uvijek izvana, arbitrarno ucrtava jedan drugi proizvoljni mit: onaj o veličini, o velikome i velikima. Sama po sebi, ta velika priča koja je vlasnik, čuvar i risar granica, je prazna. Prazna je jer nju artikulira, pozicionira i konstituira moć. Niz "malih pjesama", krokiji kozmosa u čašicama i niske...

Tutekove se pjesme pitaju (baš kao i heroina Erin Brokowich): "Kako zelena bijaše moja dolina / prije svih nuklearnih gljiva koje niknuše / poslije kiše..."; ili se igraju u zrcalu uzajamne uzaludnosti: "streljački vod čeka da posljednju cigaretu popuši vod strijeljanih...", ili razaraju romantiziranu sliku Amerike dolazeći do nadasve originalnog zaključka da se radi o jednoj posrnuloj financijskoj državi...

Da je ovakve pretenciozne i štreberske šetnje po malo boljoj srednjoškolskoj lektiri, umjesto subjekta koji je napadno iznenađen činjenicom da mu se pružila prilika vidjeti svijeta, pa se, ustrašen od asfalta glasa cesarićevskokom nostalgijom u koju povremeno "ulijeću" Pero Zubac i Izet Sarajlić-nostalgijom u srazu s kojom je ona Matoševa, baš kao i Arsena Dedića, vlasništvo kreativnog levela 9 video...

Konfesionalna lirika Tijane Vukić, nakon što se ogoli u tekstu dvaju neujednačenih ciklusa ("Ukorijenjena u tebi" i "Ne spavam gola") disciplinira i "povlači" u naoko sigurne prostore spoznaje da "Svako lice skriva svoj dvor". Isprva prepoznata masi u koju ih guraju obveze svakodnevice: u redovima u banci, u liječničkim ordinacijama, privremeno izobličena u njih utisnutim mobitelima... lica se, svako od njih...

Budući se poetikom Frane Vlatkovića bavim od njegove knjige "Ubilježavanje poruka" (2007) i da sam već tada naglašavao da je autor najviše svoj kada se poduhiti svijeta haikua, ne mogu se slatko ne nasmijati danas, kada mi je, na bakarsku adresu, stigla njegova najnovija zbirka: zbirka satkana od čistih haiku pjesama. Iako "Zapisnik(u) bure" nedostaje urednička ruka koja bi iz njezina uknjižena oblika...

Što se događa sa zainteresiranošću generacija kojima ćemo, obećajemo to u sprezi s biologijom i novom hrvatskom staleško-socijanom balistikom, ostaviti svijet da se njime bez nas bakću s njihovom zainteresiranošću za knjišku produkciju, poglavito onu pjesničku; kamo se sakrila ona kulturalna anksija s kojom smo, očito u naše vrijeme, opsjedali knjižare na dan kada je izlazio "Razlog", "Teka", "Quorum"...