I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.

Duboko vjerujem da je privatnost područje političke borbe. Svi smo mi kulturološki uvjetovani, svi smo mi proizvodi onoga u što su nas oblikovali obitelj, škola, društvo i zajednica. Naša privatnost ne može se promatrati odvojeno od svega toga, a odgovor na pitanje javnog i privatnog još je izazovniji u ovom novom, digitalnom dobu.

Iz jezika u jezik se ne može preskakati, nemoguće ih je preoblačiti, mislim da je zapravo prelazak iz jezika u jezik mnogo temeljitiji i dublji. Ali svi mi znamo, kad smo u situaciji da iz bilo kojeg razloga govorimo drugi jezik, a posebno kad smo početnici, da je to potresno iskustvo. Novi jezik traži od nas da mislimo drugačije, da interioriziramo nešto što nam je strano i u to uložimo golemi trud.

Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.

U hijerahijskim će se društvima otpor prema elitama uzgajati jer se za nejednakost, tugu, kronične bolesti i dezintegraciju društva mora pronaći krivac. Uvijek je lakše okrenuti se Drugome, nego izbliza pogledati, doista pogledati kako je kasni kapitalizam stvorio rascjepkanu, depresivnu, ljutu i premorenu javnost, hipnotiziranu blještavim simbolima neodrživog sustava.