Upravo je zapanjujuće to što jedan rubni Matičin ogranak objavljuje literaturu koja u ovdašnjim okvirima predstavlja krajnju rijetkost. Ajanovićevi tekstovi, naime, sjajan su interdisciplinarni vodič kroz teorijske i historijske temelje stripa (i filma), te ih je utoliko moguće usporediti s rukopisima Hrvoja Turkovića ili možda Davida Bordwella.

Sreća, što je to? Neuhvatljiva mantra današnjega doba ili stvaran osjećaj kojemu su ljudi težili i prije nego što smo se navikli živjeti u svijetu u kojem se pokazujemo drugima puno više nego ikada (ili bar neki od nas), u kojem proizvodimo svoje trenutke sreće kako bismo se njima mogli pohvaliti, izložiti ih na društvenim mrežama, neki od nas svjesni, a neki i ne, da su to samo povremene slike, varljive...

Pitanje je jesmo li sposobni zamisliti išta drugačije od kapitalizma i na koji način? Vrbančić će reći da budućnost, čak i ako je zamišljamo isključivo kao distopiju, treba fiksirati, a onda i uroniti u svu složenost njene traumatične katastrofičnosti. To je neka vrst sprovođenja psihoanalize kolektivne svijesti koja tendira prema propasti. Pritom se vraća Jamesonu koji a priori odbija sve...

Knjige kao što je Deakinova 'Planina bitaka' nužno nose poruku onda kada to i ne bi htjele. Za Hrvate je sumorno ne primijetiti koliko lako zaboravljamo brojne hrvatske žrtve u partizanskim redovima. Što je s pomalo zagonetnim 'hrvatskim gerilcima' koje spominje Deakin, što li s brojnim izginulima na Sutjesci i drugim mitskim toposima borbe. Hoćemo li od ove knjige nešto naučiti, ovisi, kao i uvijek, o nama.

Zadaća dopaminskog sustava nije ostvarivati snove. On je, da tako kažemo, samo prodavač. Kad to znamo, kad znamo da želju za stvarima i uživanje u njima proizvode dva različita sustava u mozgu, jasnije nam je zašto nam se nerijetko poslije ne sviđaju stvari koje smo željeli. A kad i to znamo i razumijemo, možda uspijemo bolje uravnotežiti sustave unutar sebe tako da želimo manje i budemo zadovoljni više.