Ne želim nikoga uspoređivati. Svaki je umjetnik poseban na svoj način. I nije važno je li star ili mlad. Jer djelo je djelo. Netko napravi vrhunsko djelo mlad, a netko kao stariji. Važno je da ostavi trag. Ono što nisam volila u starom valu i novom valu su trendovi. Kad svi crtaju na isti način i vidiš nečji rad i zapravo ne znaš čiji je jer je sličan tolikim radovima ilustratora iz raznih djelova...

Strpljenje se vježba, a površnost treba osvijestiti i moći prepoznati. Kao što ste rekli, svi smo bombardirani insta rješenjima, ali to podrazumijeva i prikazivanje idealnih odnosa, samopouzdanja na pretek, savršeno uređenih života, jutarnjih rutina koje traju pet sati. Mislim da to itekako utječe na to kako pristupamo i što očekujemo od procesa, rada, života.

Ako crtam za sebe, onda je to neka vrsta terapije i prepuštanja procesu. Kad bi netko pratio moju moždanu aktivnost u tom trenu mislim da bi bila skoro pa mrtva, ne bi je uopće bilo, sve dok ne napravim nešto krivo ili jako dobro, onda se malo upalim i shvatim gdje sam i da je prošlo par sati, a između sam isključena i taj mi je proces ugodan.

Poticanje male djece na učenja jezika izuzetno je važno. Što se prije započne s poticanjem govorno-jezičnog razvoja, to će dijete brže i bolje napredovati. Najprihvatljiviji oblik učenja govora je igra. Slikovnicu ili priču potrebno je uvoditi u djetetov život tako da ona od igračke koju dijete opipava, razgledava i prelistava postane omiljeni predmet poput igračke. Roditelj i drugi odrasli koji djetetu...

Zapravo se puno faktora mora poklopiti da bismo rekli da je nešto dobra slikovnica – to prepoznajemo promatranjem i poznavanjem vizualnih zakonitosti, osviještenim gledanjem – što nas onda opet vraća na obrazovanje. I moramo biti u stanju nešto prepoznati kao kvalitetno čak i ako to ne odgovara našem senzibilitetu ili ukusu.