Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...

Otići u Hirošimu i Nagasaki za mene je bio način da uvidim kako je na mjestu koje je bilo potpuno sravnjeno sa zemljom praktički ponovno izgrađena nada. Ponovno je izgrađena nada, vjera u budućnost, u nastavak čovječanstva, vrste, sve je to obnovljeno, tako da znamo da je to moguće, moguće je čak i nakon potpunog uništenja i to je činjenica.