Davor Šalat : Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010.

Davor Šalat: Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010.

58. knjiga biblioteke Intermedia za štampu je priređena doktorska disertacija "Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010." Davora Šalata, dugogodišnjeg kroničara suvremene pjesničke produkcije, do sada je najvažniji pokušaj sustavne književnoteorijske valorizacije recentnog pjesništva u Hrvatskoj nultih godina. "Iscrpan i teorijski domišljen zemljovid tekstova“, kako u izdavačkoj recenziji s punim pravom ističe Krešimir Bagić, koji nam pruža razmjerno precizan uvid u pjesničke prakse sada već davno okončane dekade estetički dijelom oslonjene o teorijski razmotrene devedesete.

Stoga u samom uvidu autor polazi od književnoteorijskog valoriziranja hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, s naglaskom na tranzicijsku deceniju i njene poetičke (ne)opisivosti. To znači djelomično prihvaćanje kanonske terminologije i tipologije koju potpisuju Zvonimir Mrkonjić (iskustvo prostora, iskustvo egzistencije, iskustvo jezika), Ante Stamać (slikovno i pojmovno pjesništvo), te Cvjetko Milanja (tipologizacija/periodizacija temeljena na časopisnoj praksi i njima „pripadajućim“ dekadama: krugovaši, razlogovci, pitanjaši, offovci, kvorumaši).

Potonja se tipologija/periodizacija, prilikom pokušaja primjene na (post)tranzicijsko razdoblje, pritom pokazala problematičnom – devedesete (ali i dekade koje potom slijede), naime, kao fundamentalnu razliku u odnosu na prethodni period avangardnih, modernističkih i postmodernističkih praksi, nisu obilježene „generacijskim“ časopisom (ili časopisima) kao generatorom novih poetičkih tendencija, te se uloga književnih časopisa u dobroj mjeri suštinski mijenja (čemu smo svjedoci i danas). Stoga iz uvodnog dijela knjige, mada takvo što ne piše izrijekom, možemo zaključiti kako je „bolest dijakronije“ manje zahvatila Mrkonjićevu i Stamaćevu, a znatnije Milanjinu tipologizaciju/periodizaciju, usprkos tome što je, kronološki gledano, riječ o najnovijoj od triju „skica“ ovdašnjeg pjesničkog (post)modernizma.

Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010. Šalat Davor

Budući da se iskustvo/praksa devedesetih dijelom prelijeva u nulte godine (osobito u prvu polovicu razmatrane dekade), kao okvir su za daljnju analizu navedeni dosadašnja književnoteorijska vrednovanja i opisi pjesničkih praksi koje su razmatranom razdoblju neposredno prethodile, a pri čemu je stavljen naglasak na izostanak suglasja apropos „poetičke opisivosti“ akcentiranog perioda. Autor tako polazi od „kvorumaške“ pozicije Tvrtka Vukovića (Off-line – hrvatsko pjesništvo devedesetih, 2001.) koja upućuje na „nesvodive razlike rasutih autopoetika“, a čemu teorijsko-polemički nastoje oponirati Krešimir Bagić, Miloš Đurđević, Sanjin Sorel, Damir Šodan i dr. Premda je fokus rada na razmatranju pjesničkih praksi nultih godina, upravo stoga što je „iskustvo devedesetih“ dijelom implementirano u nulte, bilo bi zanimljivo doznati jasnu autorovu poziciju prema (ne)opisivosti (post)kvorumaške decenije.

Druga cjelina rada, pored spomenutog Vukovićevog naslova, donosi pregled antologijskih i teorijskih pothvata prve dekade ovog stoljeća koje se pjesničke proizvodnje vremena u kojem su nastajali, što je s obzirom na sinkroniju logično, najčešće dotiču tek fragmentarno. Posrijedi su opisi antologija i radova Gorana Rema (Panorama granice, 2002.), Zvonimira Mrkonjića (Međaši: hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća, 2004.), Tee Benčić Rimay (I bude šuma: mala studija o poeziji žena, 2005.), Miloša Đurđevića (Rušenje orfičkog hrama: Antologija novije hrvatske poezije, 2006.), Sanjina Sorela (Isto i različito: Antologija i studija hrvatskog pjesničkog naraštaja devedesetih, 2006.), Miroslava Mićanovića (Utjeha kaosa: Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva, 2006.), Zvonimira Mrkonjića (Suvremeno hrvatsko pjesništvo: Novi tekstovi 1970 – 2010, 2009.), Ervina Jahića (U nebo i u niks: Antologija hrvatskoga pjesništva 1989. – 2009., 2010.), Branka Maleša (Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva 1950. – 2010., 2010.), Damira Šodana (Drugom stranom: Antologija suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, 2010.), Krešimira Bagića (Pjesnički naraštaj devedesetih, 2000.), Tvrtka Vukovića (Što je stvarno u stvarnosnom pjesništvu – etika čitljivog teksta, 2003.), Pavla Pavličića (Mala tipologija moderne hrvatske lirike, 2008.) i Cvjetka Milanje (Postistička pjesnička kretanja – uvod u postiste, 2012.).

Posljednji u nizu naslova, kao tekst integriran u višesveščanu studiju Hrvatsko pjesništvo od 1950. – 2000. (4. svezak), značajan je i zbog uvođenja termina „postisti“, kao jednog od prvih pokušaja poetičke katalogizacije autora stasalih ili primarno prepoznatih u nultim godinama, a usprkos tome što je termin neprecizan i, promotrimo li ga s vremenske distance, općenit. Iz navedenih je naslova uočljiva i pojava sintagme „stvarnosna poezija“ (prvi je put spominje Robert Perišić u blurbu zbirke Tatjane Gromače Nešto nije u redu?, 2000.), prema kojoj književna teorija gaji rezervu, a koja poetički pripada ili jest poetikom neoegzistencijalizma, te je obilježena „desakralizacijom pjesničkog jezika“ (Bagić), kao i dvojbenim estetičkim dometima (Jahić, Vuković i Sorel, među inima, potenciraju dvojbu; bitno drukčiju perspektivu, primjerice, nudi Šodan). Kao jedan od ključnih razloga „popularizacije“ stvarnosne poezije pritom je navedena tržišna logika, a ne treba isključiti niti oprečnost prema prethodnom razdoblju (dekadi), što možemo potkrijepiti i iskustvom praćenja kasnijih pjesničkih praksi u južnoslavenskim literaturama.

Drugim riječima, posrijedi su mijene dominantno hipermetaforičkog (osamdesete, dijelom devedesete) i dominantno metonimijskog iskustva (kasne devedesete, nulte). Disciplinirani pratioci recentne produkcije tako primjerice mogu primijetiti „srednjostrujašku prevlast“ metafore nad metonimijom, naznake čega su bile vidljive još u drugoj polovici nultih godina, posebice kod predstavnika tada najmlađeg naraštaja domaćeg pjesništva (Ana Brnardić, Marko Pogačar).

Nulte su godine, osim toga, obilježene i „nesmetanim“ poetičkim pluralizmom koji možemo promatrati kao niz paralelnih egzistencija čija se bića malokad dodiruju. U tom smislu, kao točka okupljanja i ravnopravne prezentnosti, iznimno značajnu ulogu odigrat će časopis Poezija pokrenut 2005. godine (Ervin Jahić, Ivan Herceg), a čija je praksa temeljitije razmotrena u trećem poglavlju studije. Spomenuti časopis (izdaje ga Hrvatsko društvo pisaca) ne samo što se ispostavio kao „svegeneracijski časopisni prostor“ kojim je stavljen naglasak na „ontološku i društvenu važnost poezije“ (prema Jahiću), već odigrava ulogu obnove prethodno nasilno potrganih južnoslavenskih literarnih veza koje će kasnije, dobrim dijelom zahvaljujući društvenim mrežama, recepcijski egzistirati neovisno o važećim kulturnim politikama. Širina zastupljenosti, napose u prvim godinama izlaženja, Poeziju je determinirala kao „sinegdohsku snimku scene“ (premda bi točnije bilo koristiti množinu), ali i zadovoljenu pretpostavku za daljnje projekte kojima će obnova biti institucionalno pospješena (festival Stih u regiji).

Dakako, važnost se časopisa prema Šalatu očituje i u prijevodnoj praksi globalnog kanona te suvremene produkcije, a navedena praksa važnu će ulogu odigrati i pri pokretanju HDP-ove Biblioteke Poezije (kao i Beatbiblioteke koja, nažalost, nije u potpunosti zaživjela). Navedeno potvrđuje prethodno „odustajanje“ od prakse pokretanja generacijskih časopisa i njihove „programatske“ uloge pri uspostavi/(re)afirmaciji poetičkog pravca ili škole; takvo stanje stvari, neovisno o aktualnoj recepcijskoj dominaciji hipermetaforičke poezije, uvjetuje poetički pluralizam koji bez daljnjega nije moguće opisati u potpunosti. Pa ipak, barem kada je produkcijska dominanta posrijedi, dopisao bih kako su u tom pogledu ulogu generacijskih časopisa preuzele pjesničke manifestacije/festivali, prije svih ono najutjecajnije – Goranovo proljeće.

Četvrta cjelina studije tako je posvećena pregledu domaćih književnih nagrada za poeziju unutar analiziranog razdoblja, pri čemu se, pored ostalog, autor referira na diplomski rad Stjepana Horvata (Književne nagrade u Republici Hrvatskoj, 2017.) prema kojem je broj domaćih književnih nagrada skočio s predratnih 13 na 84 tridesetak godina poslije. Šalat, pozivajući se među ostalima i na prevoditeljicu Anu Grbac (temat Oči širom zatvorene, časopis Tema, 2004.), takvu hiperinflaciju nagrada pripisuje logici tržišta, ali i drugim tendencijama koje za posljedicu imaju hiperinflaciju „višestruko nagrađenih književnika“ te, u konačnici, generalno recepcijsko srozavanje referentne vrijednosti samih nagrada. Usprkos tome, upućuje na one nagrade za pjesništvo oko čijih vrijednosti prevladava makar djelomični konsenzus, počevši s Goranovim proljećem kao najstarijim i najvažnijim pjesničkim festivalom u Hrvatskoj (vjerojatno i u regiji).

U tom smislu značajna uloga pripada nagradama kao što su Kvirin (Sisak), Tin Ujević (Zagreb/Vrgorac), Visoka žuta žita (Vinkovci/Drenovci), Dobrojutro more (Podstrana) ili Zdravko Pucak (Karlovac), zavisno o tome je li posrijedi nagrada za životno djelo ili neafirmirane autore. Pritom se s punim pravom kritički postavlja prema nagradama obilježenim tržišnom logikom (Kiklop), kao i nagradama čija je pojavnost učinila propusnijom granicu između „visoke literature“ i književnog amaterizma (Zvonimir Golob), a osvrće se i na tada novopokrenute i, pokazat će se, za autorsku afirmaciju značajne pjesničke nagrade poput do danas itekako aktualne Na vrh jezika.

U završnom poglavlju studije Šalat odabire desetero pjesnika koji su u nultim godinama doživjeli punu afirmaciju (Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Ivica Prtenjača, Ervin Jahić, Tatjana Gromača, Dorta Jagić, Ana Brnardić), kao i autore čije je premijerno javljanje popraćeno relevantnim književnim nagradama i snažnom kritičkom recepcijom (Marko Pogačar, Marija Andrijašević, Franjo Nagulov). Opredijelivši se za metodu indukcije te opisno-interpretativni pristup njihovu stvaralaštvu u spomenutom razdoblju, nastoji izdvojena imena prezentirati kao paradigmatske primjere pjesničkih praksi obilježenih, prema Branislavu Oblučaru, izostankom formiranja koherentnije pjesničke generacije (što će, pod utjecajem poezije autora poput Pogačara, Davora Ivankovca ili Gorana Čolakhodžića, dijelom uslijediti u predstojećoj deceniji, osobito kod dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike).

Kao jedno od obilježja nultih godina istaknut je „povratak pjesničkog subjekta“, a tendencija je korištenja postmodernističkih alata/postupaka kod dijela autora, u usporedbi s kvorumaškim (osamdesete) i postkvorumaškim iskustvom (devedesete), gdjekad i naglašenija (žanrovska poliperspektivnost, polisemantičnost, interdiskurzivnost, intermedijalnost, intertekstualnost, autoreferencijalnost, citatnost i dr.). Kao paradigmatski primjer tzv. stvarnosne poezije ističe prvijence Tatjane Gromače (Nešto nije u redu?, 2000.) i dijelom Drage Glamuzine (Mesari, 2001.), dok drugi pol „poetičke opreke“ čini na pjesništvu slikovnog mišljenja (prema Sorelu) temeljeno fantazijsko pjesništvo Ane Brnardić (Valcer zmija, 2005.). Između metonimijskog i metaforičkog pola Šalat smješta ranu poeziju Marka Pogačara (Pijavice nad Santa Cruzom, 2006.; Poslanice običnim ljudima, 2007.), dok pjesništvo Dorte Jagić ocjenjuje kao poetički hibrid u čijim okvirima dominira „svjetotvorni ludizam“ (Tamagochi mi je umro na rukama, 2002.).

Bajsićevo stvaralaštvo tog perioda, pored ostalog, obilježeno je „konstituiranjem pjesničkog subjekta u razmjerima svijeta“ (prema Milanji) te „prikupljanjem identiteta“ (Pjesme svjetlosti i sjene, 2004.), Prtenjačino rodna fluidnost subjekta te začudna asocijativnost (Yves, 2001.), a Jahićevo „prometanje lirskog subjekta u očevica i svjedoka“ (prema Malešu), izravnost, kao i logocentričko nadređivanje binarne opreke (Kristali Afganistana, 2007.). Značajan je fokus stavljen na iznimno pozitivnu kritičku valorizaciju donedavnog pjesničkog prvijenca Marije Andrijašević (Davide, svašta su mi radili, 2007.) koja upućuje na „obnovljenu moć ispovjednog iskaza“ (Oblučar) i „ulogu dijaloga“ u rukopisu (Bagić). Osim narativnošću, pjesništvo Andrijašević obilježeno je i dominantnom ulogom narcističkog subjekta koji, kao i rad ostalih spomenutih autora, uglavnom oponira „postmodernističkoj ravnodušnosti“.

Napokon, Šalat zaključuje kako su nulte godine obilježene prevlašću heterogenih, hibridnih i kompozitnih poetika, čime je na tragu iste one „poetičke neopisivosti“ koju je, slažući antologiju pjesništva devedesetih, ustvrdio Tvrtko Vuković. S tim se, vjerujem, dugogodišnji kroničari poezije mogu složiti: nulte su godine za pjesništvo u hrvatskoj književnosti značile poetičku ravnopravnost o kojoj, kada su afirmacije posrijedi, dekadu poslije teško da je moguće govoriti. Za akademsku potvrdu ili osporavanje spomenute sumnje, međutim, morat će proći ponešto godina, usprkos recepcijskoj dinamici koja je, ulaskom u digitalno doba, znatno promijenjena, što u krajnjoj liniji, više nego ranije, podrazumijeva književnoteorijsku i kritičku ažurnost.

Zaključno, u pitanju je važan, gdjekad i pionirski doprinos književnopovijesno i teorijski slabo obrađenom području suvremenog hrvatskog pjesništva prve dekade novog milenija.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Davor Šalat

Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010.

• Meandarmedia 02/2024.
• 362 str., meki uvez
• ISBN 9789533343242

Suvereno se krećući između pojedinosti i globalnoga obilježja, pojedinačne figure i poetičke ili retoričke konstante, združujući postupke i uvide tekstualne analize, stilističke kritike i filozofijsko-sociološke problematizacije literature, autor je izgradio kompleksni hermeneutički aparat pomoću kojega je prikladno uočavao i tumačio poetičke pomake, retoričke, stilske i spoznajne mijene u opusima desetoro suvremenih pjesnika. (Krešimir Bagić)