"Cvijeće zla nešto je tako jedinstveno da zaslužuje nazivati se samo 'Knjigom' ('le Livre', s velikim L)." – Pierre Jean Jouve

Baudelaireova poezija sama je po sebi bila revolucija, jer je iz temelja preobrazila francusko i svjetsko pjesništvo i utjecala na sve njegove glavne razvojne tokove, bez obzira na njihovu međusobnu različitost. Od posljednjih desetljeća 19. stoljeća do danas "Cvijeće zla" jedno je od najčešće objavljivanih djela, prevedeno na sve standardne jezike, te se po broju izdanja može usporediti s Biblijom, Kuranom, Božanstvenom komedijom, Don Quijoteom ...

"Jest, svi smo zli, kaže Baudelaire; ali po nečemu bitnom ipak se možemo međusobno razlikovati. Jedni su, naime, toga svjesni, a drugi nisu. Jedni uobražavaju da su pravednici, dok drugi znaju da to nisu, i to im saznanje pretvara i sam ovozemaljski život u pakao. Ovi drugi su u stvari neznatna manjina. Oni prvi, koji su ogromna većina, žive s upornom iluzijom o sopstvenom dobru i tuđem zlu."

Nikola Bertolino, iz Predgovora

Charles Baudelaire (Paris, 9.4.1821. - 31.8.1867.), jedan je od najvećih francuskih pjesnika, najvažniji prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza od simbolizma do naših dana. Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje će bujati i razarati ga cijeloga života. Sablazan i zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini zabavljali su ga i nagonili da svoj takozvani 'sotonizam' uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu.

U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim časopisima. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.

Zbirka "Cvjetovi zla" (1857) značila je pravu senzaciju u tadašnjim krugovima. Pjesniku je donijela nešto slave ali i sudski proces zbog povrede javnog morala. U pjesmama je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote, duboko vjerujući da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogućeg, u duhovnome. Međutim, nije se skanjivao pjevati o mrcini koja trune, o lezbijkama, onemoćalim staricama, smrtonosnim ljubavnim zagrljajima, obamrlosti duha, besmislu, o vrlini grijeha i obmane, ništavilu.

"Cvjetovi zla" su stvorili nove nove, neslućene vidike i mogućnosti razvoja pjesničkog izraza. Nakon preuranjene smrti, izazvane krajnje neurednim životom, sabrani su i objavljeni njegovi mnogobrojni rasuti radovi, kritike, članci, prikazi, pjesme u prozi...
 
Umro je neshvaćen i razočaran.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.