Roman Marka Gregura "Mogla bi se zvati Leda" ruka je pružena u budućnost, i to čitatelju koji još uvijek ne postoji, a ako i postoji, svakako još nije dio pripovjedačeva života. Naime, roman govori o dosad u hrvatskoj književnosti prešućenoj temi – sizifovskim pokušajima mladog para da dobije dijete, prvo umjetnom oplodnjom, pa posvajanjem, pa makar i udomiteljstvom – u čemu ih sputavaju sustav i neki pojedinci, koji bi im u tome zapravo trebali pomoći.

Roman je pisan iz muške perspektive, ali u ime para koji čezne za djetetom i čija čežnja, nakon niza razočarenja, dijelom eskalira prema ljutnji, a dijelom ih postavlja na turbulentni životni roller coaster na kojem se, ponekad u istom danu, emocije uzdižu do euforije, a nakon jednog telefonskog poziva strmoglavljuju u malodušnost i apatiju.

Ucijenjeni pozicijom građanina koji se obraća slijepoj, ali svemoćnoj administraciji, unatoč svemu nastavljaju svoju tihu i pokornu borbu s institucijama, čiji se kraj ne nazire. Kratka poglavlja upućena Ledi, djetetu kojeg nema, nešto su kao svakodnevna molitva u kojoj se prepliću sjećanja na djetinjstvo, mladost, zapisi o suvremenosti i − maštanja o novom djetinjstvu. Ledinom.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski studij odnosa s javnošću i medija na Visokoj školi za odnose s javnošću i studij medija Kairos (VERN) te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.

Piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima su: nagrada "Ivan vitez Trnski", "Ulaznica" te nagrada "Prozak" za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti.

Autor je zbirke poezije „Lirska grafomanija“, knjiga priča „Divan dan za Drinkopoly“ (Nagrada Prozak), „Peglica u prosincu“ (Nagrada Ivan vitez Trnski), romana „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ (Nagrada Katarina Patačić), „Mogla bi se zvati Leda“ i „Vošicki“ (Nagrada Vladimir Nazor, Književna nagrada Fric). Djela su mu dramatizirana za Hrvatski radio i snimljena kao zvučne knjige. Glavni je urednik časopisa Artikulacije, predsjednik organizacijskog odbora „Galovićeve jeseni“, urednik hrvatske književnosti u novinama Vijenac. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.