Tekstove o svom putovanju socijalističkim zemljama sredinom 1950-ih, slavni kolumbijski pisac i nobelovac Gabriel García Márquez objavljivao je kao mladi novinar u nekoliko južnoameričkih časopisa tijekom 1957. godine da bi nešto kasnije, 1978. godine, oni bili objavljeni kao zasebna knjiga. U vrijeme kada je pisao svoje „reportaže s one strane Željezne zavjese“, García Márquez bio je još nepoznat kao pisac; objavio je tek jedan kraći nezamijećen roman, "Lišće na vjetru", a tek je pisao drugi, "Pukovniku nema tko da piše".

Svoje putovanje, ispunjeno mnoštvom paradoksa i kontrasta, García Márquez započeo je posjetom Istočnoj Njemačkoj i Berlinu, koji u to vrijeme još nije bio podijeljen Zidom, ali u kojemu su razlike između kapitalističkog i socijalističkog dijela već bile itekako vidljive te na granici apsurda. Budući nobelovac posjetio je i Čehoslovačku te Poljsku, „jedine socijalističke zemlje očima okrenute prema Zapadu“, ali s malo toga zajedničkoga.

Nešto više pozornosti, s razlogom, autor je posvetio tadašnjem Sovjetskom Savezu, golemoj zemlji dramatičnih suprotnosti, ponosnoj na svoj svemirski program dok istodobno njezini „radnici žive natrpani u jednoj sobi i smiju kupiti samo dva odijela ili dvije haljine godišnje“. Boravak u zemljama Istočnoga bloka García Márquez završio je posjetom Budimpešti, gdje je stigao neposredno nakon gušenja Mađarske revolucije. Ondje je, sustavno sprječavan da uspostavi „bilo kakav dodir s običnim ljudima“, autor imao priliku izravno svjedočiti najsurovijem obliku komunističke diktature.

Napisani desetljeće prije nego što je Gabriel García Márquez stekao svjetsku književnu slavu, tekstovi objavljeni u knjizi "Putovanje po Istočnoj Europi" predstavljaju skriveni biser autorova spisateljskog umijeća i već od prve stranice nagovještavaju pisca očaravajuće moći pripovijedanja.

Gabriel García Márquez rođen je 6. ožujka 1927. u mjestu Aracataca, u Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci koji su snažno utjecali na njegovo spisateljsko oblikovanje. Studirao je na sveučilištu u Bogoti. Živio prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador" a potom i kao dopisnik u Rimu, Parizu, Barceloni, Caracasu i New Yorku.

Zbog jednog novinskog članka život mu je bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venecueli a za vrijeme jednog boravka u Havani, započeo je prijateljstvo s Castrom. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Konačno se skrasio 1959. godine u Mexico Cityju gdje je započinje njegova književna karijera. Prva uspješna knjiga bila mu je «Pukovniku nema ko da piše», objavljena 1961., a slijedio je «Pogreb velike mame» godinu dana kasnije.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, svjetlo dana je ugledala u travnju 1969. Roman «Sto godina samoće» («Cien años de soledad») prodan je u više od 10 miliona primjeraka osvojivši mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Objavio je više romana i zbirki pripovijedaka: «Zla kob» (1962.), «Patrijarhova jesen» (1975.), «Kronika najavljene smrti» (1981.), «Ljubav u doba kolere» (1985.), «General u svom labirintu», «Dvanaest hodočasnika» (1992.), «O ljubavi i drugim nečistim silama» (1994.), «Vijest o jednoj otmici», «Sjećanje na moje tužne kurve» (2004) «Živjeti da bi se pripovjedalo» (2002.) i dr.

Godine 1982. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.