Ljubav je uvijek bila najvažnija tema proznog opusa Gabriela Garcíe Márqueza, no u njegovom novom romanu "Sjećanje na moje tužne kurve" ovaj pisac slavi ljubav na najduhovitiji način dosad. Glavni junak "Sjećanja na moje tužne kurve" je mušičavi ostarjeli novinar koji sam sebi, na svoj devedeseti rođendan, daruje noć strasti s mlađahnom djevicom. No u živopisnoj javnoj kući on, koji nikada nije spavao sa ženom a da joj nije platio, zaljubljuje se po prvi puta u životu.

U još jednoj priči o ljubavi Gabriel García Márquez isprepleće čitateljima dobro poznate motive smrti, odrastanja i prijateljstva, stvarajući iznova mnoštvo fascinantnih likova, predivnih epizoda i nezaboravnih stilističkih minijatura. Gabriel García Márquez, autor mnoštva beletrističkih naslova, među kojima se svakako izdvajaju "Stotinu godina samoće", "Dvanaest hodočasnika" i "Ljubav u doba kolere", rođen je 1927. godine u Kolumbiji. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1982. godine.

"Sjećanje na moje tužne kurve", prvi njegov roman u posljednjih desetak godina, posve je opravdao očekivanja publike i kritike.

Gabriel García Márquez rođen je 6. ožujka 1927. u mjestu Aracataca, u Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci koji su snažno utjecali na njegovo spisateljsko oblikovanje. Studirao je na sveučilištu u Bogoti. Živio prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador" a potom i kao dopisnik u Rimu, Parizu, Barceloni, Caracasu i New Yorku.

Zbog jednog novinskog članka život mu je bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venecueli a za vrijeme jednog boravka u Havani, započeo je prijateljstvo s Castrom. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Konačno se skrasio 1959. godine u Mexico Cityju gdje je započinje njegova književna karijera. Prva uspješna knjiga bila mu je «Pukovniku nema ko da piše», objavljena 1961., a slijedio je «Pogreb velike mame» godinu dana kasnije.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, svjetlo dana je ugledala u travnju 1969. Roman «Sto godina samoće» («Cien años de soledad») prodan je u više od 10 miliona primjeraka osvojivši mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Objavio je više romana i zbirki pripovijedaka: «Zla kob» (1962.), «Patrijarhova jesen» (1975.), «Kronika najavljene smrti» (1981.), «Ljubav u doba kolere» (1985.), «General u svom labirintu», «Dvanaest hodočasnika» (1992.), «O ljubavi i drugim nečistim silama» (1994.), «Vijest o jednoj otmici», «Sjećanje na moje tužne kurve» (2004) «Živjeti da bi se pripovjedalo» (2002.) i dr.

Godine 1982. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.