Slavni kolumbijski pisac i nobelovac Gabriel García Márquez nerijetko je u svojim razgovorima znao spominjati svoju baku kao osobu koja mu je usadila ljubav i strast prema pripovijedanju. Naime, García Márquez do svoje je devete godine živio s bakom i djedom po majčinoj strani u svom rodnom mjestu Aracataci, malenom gradu uz obalu Karipskoga mora, koje je kasnije poslužilo kao inspiracija za njegova najvažnija književna djela. Njegova baka Tranquilina, odnosno Mina, znala mu je kao malenome pričati o kućnim duhovima, o snovima i njihovim značenjima, raznim znamenjima i pretkazanjima, o svecima koji, ako ih se odobrovolji, mogu spriječiti i najveće prirodne katastrofe…

Šest pripovijetki znamenitog kolumbijskog pisca objavljenih u ovoj zbirci ilustriranih priča objedinjeno je prisutnošću djece, katkad i neizravnom, te prožeto tipičnom marquezovskom imaginacijom. Ilustracije za ovo posebno izdanje García Márquezovih priča, izvorno objavljeno 2000. godine, načinila je nagrađivana španjolska ilustratorica knjiga za djecu Carme Solé Vendrell, čiji je García Márquez bio veliki obožavatelj i poklonik.

Gabriel García Márquez rođen je 6. ožujka 1927. u mjestu Aracataca, u Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci koji su snažno utjecali na njegovo spisateljsko oblikovanje. Studirao je na sveučilištu u Bogoti. Živio prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador" a potom i kao dopisnik u Rimu, Parizu, Barceloni, Caracasu i New Yorku.

Zbog jednog novinskog članka život mu je bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venecueli a za vrijeme jednog boravka u Havani, započeo je prijateljstvo s Castrom. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Konačno se skrasio 1959. godine u Mexico Cityju gdje je započinje njegova književna karijera. Prva uspješna knjiga bila mu je «Pukovniku nema ko da piše», objavljena 1961., a slijedio je «Pogreb velike mame» godinu dana kasnije.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, svjetlo dana je ugledala u travnju 1969. Roman «Sto godina samoće» («Cien años de soledad») prodan je u više od 10 miliona primjeraka osvojivši mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Objavio je više romana i zbirki pripovijedaka: «Zla kob» (1962.), «Patrijarhova jesen» (1975.), «Kronika najavljene smrti» (1981.), «Ljubav u doba kolere» (1985.), «General u svom labirintu», «Dvanaest hodočasnika» (1992.), «O ljubavi i drugim nečistim silama» (1994.), «Vijest o jednoj otmici», «Sjećanje na moje tužne kurve» (2004) «Živjeti da bi se pripovjedalo» (2002.) i dr.

Godine 1982. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.