Pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel García Márquez, u lanenom odijelu, sa žutom ružom u zapučku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis "Sto godina samoće" iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj je roman pisao dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj.

Roman je objavljen 1967. godine i odmah je doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva je naklada iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana.

Roman "Sto godina samoće" bio je uostalom i glavni razlog zašto je García Márquez 1982. dobio nagradu Švedske akademije za književnost. Mnogo godina nakon izlaska, romanu "Sto godina samoć" "prišivena" je oznaka magijskog realizma, iako je u Latinskoj Americi čitan kao najobičniji realistički roman koji na veličanstven način govori o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavima.

„Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu“ – rekao je sam García Márquez na svečanoj dodjeli. Pola stoljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana "Sto godina samoće" – u prijevodu Nine Lanović – provjeri koliko je García Márquez imao pravo.

Gabriel García Márquez rođen je 6. ožujka 1927. u mjestu Aracataca, u Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci koji su snažno utjecali na njegovo spisateljsko oblikovanje. Studirao je na sveučilištu u Bogoti. Živio prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador" a potom i kao dopisnik u Rimu, Parizu, Barceloni, Caracasu i New Yorku.

Zbog jednog novinskog članka život mu je bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venecueli a za vrijeme jednog boravka u Havani, započeo je prijateljstvo s Castrom. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Konačno se skrasio 1959. godine u Mexico Cityju gdje je započinje njegova književna karijera. Prva uspješna knjiga bila mu je «Pukovniku nema ko da piše», objavljena 1961., a slijedio je «Pogreb velike mame» godinu dana kasnije.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, svjetlo dana je ugledala u travnju 1969. Roman «Sto godina samoće» («Cien años de soledad») prodan je u više od 10 miliona primjeraka osvojivši mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Objavio je više romana i zbirki pripovijedaka: «Zla kob» (1962.), «Patrijarhova jesen» (1975.), «Kronika najavljene smrti» (1981.), «Ljubav u doba kolere» (1985.), «General u svom labirintu», «Dvanaest hodočasnika» (1992.), «O ljubavi i drugim nečistim silama» (1994.), «Vijest o jednoj otmici», «Sjećanje na moje tužne kurve» (2004) «Živjeti da bi se pripovjedalo» (2002.) i dr.

Godine 1982. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.