Plodna voda koja je iscurila po bolničkom podu bila je potpuno smeđa. Pokakala se još u mojoj utrobi. Nitko nije znao prije koliko vremena, ali u tom se trenu vrijeme ubrzalo. A onda su se svi ustrčali da ga sustignu. Prestravljeno sam shvatila da moj porod nije by the book. I da strah nije samo moj. Kružio je rađaonom kao muha, u izlomljenoj nepredvidivoj putanji. Danas se ne sjećam je li moj porod bio bolan. Jedino čega se sjećam je taj paničan strah da bi moja djevojčica mogla umrijeti. Ili da nešto s njom neće biti u redu. Možda poslije neće čuti. Vidjeti. Ili će biti priključena na aparate. 

Iščupali su je iz mene, pupkovina je odrezana isti čas. Nije ležala na mom trbuhu. Gledala sam kako u trku odnose tu malu gvalju. Nije čak bila ni zlatnožuta. Dok ležimo zagrljene, govorim svojoj petnaestogodišnjakinji: ‘Mala moja, rođena iz kakice. Bila si najljepše dijete na svijetu.’

Leglo. Riječ uz koju vežemo toplinu, i prve osjećaje privrženosti drugim bićima Životinjski nagon u leglu sveden je na nježnost s kojom se majke brinu za mladunčad. Ipak, leglo je i riječ koja dolazi u sintagmama poput legla zla i samim time veže naše prve udahe sa svime što nas poslije očekuje u životu, svime što će nas ranjavati, a time i definirati. Upravo je taj most između naše krhkosti s jedne strane i oštrih rubova svijeta s druge strane knjiga “Leglo” Suzane Matić. 

Manjak ili višak ljubavi; možda je to najveća tema priča Suzane Matić u kojoj svatko pokušava dokučiti vlastiti identitet i sposobnost za ljubav, o kojoj god vrsti odnosa da je riječ. Poetski jezik ove autorice brzo nas i emotivno uvodi u priče, a njihova životnost i potresnost čine da još dugo ostajemo s njezinim likovima tražeći u njima i svoju vlastitu svjetlost i odraze svojih vlastitih života. Na kraju, ako to svjetlo zaista zasja u nama kao što se događa u pričama Suzane Matić, događa se i čudo: života ili književnosti.

Suzana Matić rođena je 1970. u Mainzu u Njemačkoj. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet.

Prvu knjigu "Samosanacije" objavila je 2012. u izdanju Algoritma, 2015. kod istog nakladnika objavljuje knjigu "Koliko sam puta okidala s boka", a 2016. u nakladi izdavačke kuće V.B.Z. knjigu poezije "Drugojačija". U rujnu 2017. u nakladničkoj kući Hena com izašla joj je knjiga kratkih priča "Ne naginji se unutra".

"Samosanacije" su 2015. objavljene i u Beogradu, u izdanju Factuma. U Rumunjskoj joj je 2017. u izdanju Editure Pim izašla trojezična zbirka poezije "Poezii Alesee".

Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku trećeg programa, Književnoj republici, Fantomu slobode te Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez. Višekratno su čitane u emisijama na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Tekstovi su joj prevedeni na engleski u časopisima Relations i Underpass.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.