Velika je zasluga Edmunda Husserla što je utemeljenjem nove filozofske metode -fenomenologije - u odlučujućim koracima pripremio filozofiranje dvadesetog stoljeća i suoblikovao ga u stvaralački bogatom istraživačkom životu. Za svojega života Husserl nije utemeljio vlastitu školu premda je filozofiju - oslanjajući se na etablirane znanosti - razumijevao kao znanstvenu "radnu filozofiju": Ako su ishodišni fundamenti jedanput osigurani, smjenom jedne generacije istraživača drugom trebalo se u napredujućoj djelatnosti razjasniti obilje problema.

Umjesto toga, Husserlovo mišljenje je pomoglo nizu značajnih filozofa da dođu do samostalnog shvaćanja fenomenologije, koje se udaljavalo od njegove koncepcije, odnosno do postavki koje sežu preko fenomenološkog mišljenja.

U prvu skupinu ubrajaju se prije svega takozvani munchensko-gottingenški fenomenolozi, u prvom redu poimenice Max Scheler, Alexander Pfänder i Hedwig Konrad-Martius. Većina od njih pripadala je krugu škole münchenskog filozofa Theodora Lippsa. Vrlo uskoro nakon pojavljivanja prvoga velikog Husserlova djela, «Logičkih Istraživanja» («Logische Untersuchungen»), u godinama 1900/1901. oni bivaju privučeni njegovim mišljenjem.

Godine 1907. stvorena je u Götingenu, kamo je Husserl 1901. bio pozvan, a kamo su preselili i neki müchenski fenomenolozi kao što su Theodor Conrad i Adolf Reinach, takozvano «Göttingenško filozofsko društvo». Kontakt između Husserla i münchensko-gottingenških fenomenologa prekinuo se kada je Husserl sa svojim 1913. godine publiciranim «Idejama za čistu fenomenologiju i fenomenološku filozofiju» («Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie») izvršio obrat k transcendentalnom idealizmu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.