Da je svijest o vlastitu graničnom identitetu jedna od važnijih sastavnica epskih djela hrvatske književnosti 16. i 17. stoljeća, temeljna je misao vodilja novih književnopovijesnih analiza i studija akademika Pavla Pavličića. Djela Mavra Vetranovića, Antuna Sasina, Jurja Barjakovića, Petra Zrinskog, Jakete Palmotića Dionirića, Pavla Rittera Vitezovića, Jerolima Kavanjina predmet su Pavličevićevih studija u kojima autor otvara pitanja osobitosti i aspekata granične pozicije hrvatske književnosti, načina na koje hrvatska književnost reagira na svoju graničnu poziciju, i naposljetku pitanje, zašto je važno tu granicu prihvatiti kao važno obilježje vlastita identiteta, pitanje koje nadilazi područje literarnoga te se ne tiče samo književnih povjesničara već upućuje na mnogo šira istraživanja.

Koliko god da svjedočanstava o utjecaju graničnog položaja hrvatske književnosti na karakter tekstova ima u svim žanrovima, ep je osobito pogodan da taj utjecaj pokaže. Dva su tome razloga.

Prvo, ep je tradicionalno najvažniji književni žanr, pa ako se tragovi graničnosti nađu u njemu, značit će da su i ti tragovi važni.

Drugo, ep je žanr koji se i bavi najvažnijim temama: on zajednici tumači njezinu povijesnu sudbinu, pa ako on ima granična obilježja, to će značiti da je sredina kojoj se ep obraća svjesna vlastitoga položaja.

I doista, iz naših se renesansnih i baroknih epova mogu iščitati sve bitne sastavnice granične naravi hrvatske književnosti.


"Da hrvatsku književnost bitno obilježava njezina granična pozicija - da je, dakle, ona nekako različita od ostalih, »centralnih« književnosti - misao je koja se javlja otkako imamo literarnu historiografiju. Ta se okolnost u jednim slučajevima uzima kao nešto pozitivno, u drugim slučajevima kao nešto negativno, a u trećima kao nešto neutralno, ali se gotovo nikada ne definira, kao da je sama po sebi razumljiva. Ako, međutim, želimo ispitati implikacije toga specifičnog položaja naše literature - kao što se to ovdje kani učiniti na primjeru epike - onda je graničnost potrebno najprije nekako odrediti.

Moglo bi se to učiniti ovako: granična je književnost ona koja se nalazi na mjestu dodira dviju većih kulturnih i civilizacijskih cjelina. Pri tome je potrebno uočiti stanovite distinkcije.

Prvo, nije svaka književnost koja se nalazi na granici ujedno i granična. Uzmimo za primjer njemačku literaturu: ona se na svom istoku dodiruje sa slavenskim svijetom, na svome zapadu s romanskim. Ali ona je dovoljno velika da zadrži vlastiti identitet i da ta granična pozicija ne obilježi presudno njezinu narav. Drugačije je s hrvatskom književnošću: naša se zemlja nalazi na granici (dapače, ne na jednoj, nego na više granica), a ujedno je malena, pa je blizina drugih kultura prožima s kraja na kraj i postaje dio njezina identiteta.

Drugo, graničnu književnost treba razlikovati od rubne. Rubna bi knji- ževnost bila npr. portugalska, i to zbog toga što se Portugal nalazi na obali oceana i ima samo jednoga zemljopisnog susjeda, Španjolsku. Kontakti sa stranim literaturama, prema tome, mogu dolaziti samo iz jednoga smjera, barem u recepcijskom smislu. To, dakako, nipošto ne utječe na emisionu snagu dotične književnosti, kao što ne utječe ni na kvalitetu djelâ koja se u njoj javljaju.

U graničnoj pak književnosti, kakva je hrvatska, literarna razmjena teče u raznim smjerovima. U našoj su srednjovjekovnoj literaturi npr. vidljivi i utjecaji sa zapada (iz Italije) i s istoka (iz Bizanta), a u vrijeme kad se Hrvatska nalazi na granici islamskoga i kr- šćanskog svijeta (što traje stoljećima), oba ta svijeta udaraju pečat onome što se u nas piše. Granica - da se kaže zdravorazumski - postoji zato da bi dijelila, ali i zato da bi se prelazila, pa oba ta faktora snažno utječu na hrvatsku književnost.

Treće, granični položaj neke književnosti ne smanjuje vrijednost literarnog života u njoj. Drugim riječima, važne događaje u europskome književnom životu - npr. renesansu ili barok - ne možemo zamisliti kao potres, gdje je intenzitet najjači u epicentru, a sve slabiji prema periferiji.

Uostalom, i kad bi bilo tako, perifernost bi hrvatske književnosti bila vrlo specifična, jer se ona - usprkos svojoj graničnosti - nalazi i vrlo blizu centru. U svakom slučaju, intenzitet književnih zbivanja bio je u hrvatskoj književnosti često vrlo velik, pa smo zato imali najjači petrarkizam izvan Italije, a takvim pojavama kakva je Ranjinin zbornik ne mogu se pohvaliti ni literature koje su centralnije nego naša, a i pripadaju brojčano većim narodima. Osobito je važno što je taj intenzitet u nas i povijesno aktualan, pa čak ponekad i prednjači u odnosu na europske zemlje: manirističkih smo djela, npr. mi imali dosta prije nego velike književnosti; dovoljno je sjetiti se Držića." (P. Pavličić)

Pavao Pavličić (1946) hrvatski je književnik koji piše za odrasle i djecu. Od 1965. do 1969. u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i talijanski jezik s književnošću. Od 1970. asistent je na Odsjeku za komparativnu književnost, Katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti. Doktorirao 1974. tezom "Sesta rima u hrvatskoj književnosti". Od 1975. je docent, od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor.

Vodio kolegije iz poredbene povijesti hrvatske književnosti te iz teorije književnosti i metrike. Na području književne povijesti najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio i više interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.

Pavao Pavličić je danas najproduktivniji hrvatski prozaik s preko stotinu objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prve je prozne radove objavio 1968. godine, a prvu knjigu "Lađa od vode" 1972. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.