"Kornél Esti" jedno je od najpoznatijih i najcjenjenijih djela mađarskoga književnog klasika Dezsõa Kosztolányia. Riječ je o zbirci osamnaest kratkih proza nastalih između 1925. i 1933. godine, različita opsega i teško svedivih pod zajednički žanrovski nazivnik: kao što glavni junak Kornél u prvom poglavlju ističe, njegova je namjera objediniti putopis, u kojem će opisati mjesta u koja je putovao ili želio putovati, i romansiranu biografiju koja se tiče običnih i neobičnih događaja iz njegove jave, ali i sna (jer "san je također zbilja").

Kornél Esti zagonetan je i neuhvatljiv lik, zapravo Kosztolányiev 'alter ego', 'nerazdvojan prijatelj' iz djetinjstva, kopija kroz koju pisac kazuje sve što je u njemu potisnuto, divlje, anarhično. Pripovjedaču, koji je pod naporom pisanja zaboravio kako valja živjeti, potrebno je ispunjenje avanturama i razonoda, a Kornélu, koji više ne zna pisati, nego samo živjeti, čvršći oslonac koji će sačuvati njegovu svakodnevicu od raspadanja. Dok je Kosztolányi disciplinirano sjedio za svojim radnim stolom i neumorno pisao da bi svojoj obitelji osigurao egzistenciju u kriznome poslijeratnom razdoblju, njegov je Kornél umjesto njega lutao svijetom i živio životom oslobođenim društvenih konvencija i normi.

Uvidjevši da - izuzevši Goethea - pojedinac nema dovoljno snage da istodobno i piše i živi, nadu polažu u združene snage: pripovjedač će zapisivati Kornélove dogodovštine i, nakon što po dogovorenom ključu ujednači njihove bitno različite stilove, potpisat će se kao autor, a Kornélovo ime krasit će naslov knjige - jer "naslov tiskaju većim slovima".

Okupljene proze nepretenciozno ukazuju na zaigranu i ironičnu dimenziju života, u kojoj se komično i tragično nerijetko isprepleću do nerazmrsivosti. Profinjenim humorom autor dotiče onodobne tabue i poigrava se stereotipima, izrugujući pritom i svoje i tuđe ideale, a fascinantno je što, gotovo stoljeće kasnije, njegove ideje, opisi i komentari djeluju svježe i primjenjivo na svakodnevicu.

Dezső Kosztolányi (Subotica, 1885. – Budimpešta, 1936), klasik mađarske književnosti. Školovao se na Filozofskom fakultetu u Budimpešti i Beču. Javio se i djelovao unutar mađarskog književnog kruga poznatog pod imenom "Nyugat" ("Zapad"). Bio je pjesnik, prozaik, esejist, novinar i prevoditelj. Na svim tim područjima ostvario je mnogobrojna i vrijedna djela koja je, među ostalima, cijenio Thomas Mann, hvalio Endre Ady, kao uzor isticao Danilo Kiš.

U aktualnim povijesnim pregledima mađarske književnosti 20. stoljeća navodi se kao jedan od ključnih predstavnika građanske i europske moderne proze. Javio se i djelovao unutar mađarskog književnog kruga poznatog pod imenom "Nyugat" ("Zapad"). Bio je pjesnik, prozaik, esejist, novinar i prevoditelj. Na svim tim područjima ostvario je mnogobrojna i vrijedna djela koja je, među ostalima, cijenio Thomas Mann, hvalio Endre Ady, kao uzor isticao Danilo Kiš. Kiš je Kosztolányia smještao uz blok Flaubertu, a djela Neron, Ševa i Anna Édes isticao na vrh europske književnosti, držao predavanja o njima i često ih preporučivao (francuskim) izdavačima.

U njegovu se opusu, uz već prevedenu zbirku kratkih proza "Kornél Esti" (Disput, 2008), ističu romani koji tematiziraju život u provinciji, dijelom inspirirani njegovom rodnom Suboticom: "Pacsirta" (Ševa) iz 1924. i "Aranysárkany" (Zlatni zmaj) iz 1925. godine. Roman "Anna Édes" (Édes Anna, 1926) spada u vrhunce njegova opusa.

Na mađarski je, između ostalog, preveo djela Shakespearea, Kiplinga i Paula Valéryja te poeziju Rainera Marie Rilkea.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.