Sredovječnost

Parovi koji subotom zajedno idu na tržnicu. Razmišljanje o udobnosti, ulaganje u udobnost. Što svježije povrće, domaće pile po dogovoru. Malo poslije kava: žensko društvo, muško društvo, katkad miješano, uz smijeh. Prije se ne bih usudila reći sve što se sad usudim, govori žena bacajući preko stola vragolast smiješak.
A svijet ionako ne možeš promijeniti!

Neka druga žena pripovijeda kako su ona i njen muž nekoć pili makar kakav ćaj, a onda shvatili kako ima finijih i manje finih mirisa i okusa. U tome se može uživati na profinjeniji način, jest da košta, ali valjda smo zaslužili. Znaju gdje se otvorio novi dućan, i s puta uvijek donesu neki poseban...

Pričanje o čaju, pričanje o vinu, pričanje o siru. Rast beznačajnosti, spor, ali uporan.

I pričanje o poslu, kao i uvijek, poput stroja koji je davno stavljen u pogon, ali još uvijek solidno i ravnomjerno radi, premda su se neki dijelovi možda pomalo izlizali. Rad, naravno, bez zanosa. Ponekad s malo ljutnje, uz često spominjanje zatrpanosti, nedostatka vremena, tolikih ponuda kojima ne možeš reći ne. S tračkom nekog pomalo očajnog samozadovoljstva.

Sitne tjelesne tegobe kojima se obraća i previše i premalo pažnje.

Glas muškarca koji zadovoljno izjavljuje kako se pomirio s tim da se u životu ne može dobiti sve.

Rečenice koje počinju s »kad čovjek ostari...«, »u mladosti to još i možeš, ali...«. Rečenice izgovorene s tračkom nevjerice, jer zapravo nismo još stari, zar ne? I možemo sve što želimo. Ali zašto bismo željeli besmislice?

Žena koja izjavljuje, također s nekim zadovoljstvom, kako više nema živaca ni za što osim najboljeg. Ni u kinu, ni u kazalištu.
Zadovoljstvo?

Solidan, veliki auto koji ćemo prodati dok se isplati?

Svoj mir, svoj fitness, svoji mali obredi. Svoj časopis, svoj autoritet. Podbočenost svojim stvarima. Svoja djeca, s kojom se ne da razgovarati. Svoja djeca, o kojoj se može razgovarati. Ali ne mora.

Gubitak znatiželje.
Proslave rođendana, u inat nepriznatim malim demonima straha.
Pojačana sila gravitacije.
Gubitak smisla za beskorisno, ako je takav ikada postojao.

***

Sanja Lovrenčić autorica je četiriju knjiga pjesama, nekoliko proznih zbirki, šest romana i cijelog niza radio-drama i knjiga za djecu te velikog broja prijevoda s engleskog, francuskog i njemačkog. "Zlatna riba i istočni Ariel" zbirka je kratkih proza, zapisa iz svakodnevnog života.

Sanja Lovrenčić (Knin, 1961), književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu pjesama 2007. godine.

Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće" i "Zlatna riba i istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada "Gjalski" 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.)

Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu "Grigor Vitez".

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča "Kuća duhova" Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.