Nove pjesme Damira Radića potvrđuju njegovu već uhodanu mimotračnost poetskim aktualijama, odnosno prepoznatljivu, radićevsku poetološku oblikovanost koja ključnom strategijom intermedijalnosti hibridizira lirskost teksta filmskim strukturnim implantatima, što reflektira autorovu umjetničku dvostrukovnost (književnu i filmsku).

Radić vrlo detaljističkim vizualnim referencama filmizira motivsku strukturu, a te reference tretira dvojako - s jedne strane kulturološki ih odmiče od domicilnog kulturno-povijesnoga konteksta ne bi li univerzalizirao referiranu problematiku, odnosno prevenirao neželjenu mogućnost ideologijskih konotiranja, a s druge antroponimima i funkcijskim oznakama referira konkretno domicilno povijesno vrijeme i prostor intertekstualizirajući s, primjerice, Goranovom famom, odnosno potencijalno transtekstualizirajući sa svakim vremenom i prostorom narušenih elementarnih sloboda.

I novi se tekstovi Damira Radića nastavljaju baviti ugroženom, ali i uzvišenom subjektovom humanitetnošću, i to raznim oblicima njezinoga tjelesnog i emocionalnog iscrpljivanja i urušavanja, estetikom tijela, posljedicama dehumaniziranih međuljudskih odnosa te pomičnošću i protočnošću granica između tradicije i suvremenosti, konzervativizma i slobodoumnosti, nasilja i nenasilja, manipulacije i svjesne podložnosti, kulture/subkulture i nekulture, primitivizma i civiliziranosti, života i smrti... (…)

„Pokopana tajna“ rukopis je svježine, energije estetskog stvaralaštva, motivske slobodarske vizije u najintelektnijem i to dakle znači najizravnijem smislu obraćanja čitateljevoj nepodnošljivoj i neprihvatljivoj ravnodušnosti. Riječ je o rukopisu koji briše toleranciju prema pošasti aeticizma u osnovnoj humanitetnoj dimenziji: nasilje netolerancije je najsofisticiranije prikrivena ali jasna meta ovog rukopisa! Rukopis Damira Radića, unutar njegove naraštajne skupine autora koji su nastupili krajem prošlog tisućljeća, ozbiljan je prilog antologijskim, ali i temeljno kontinuitetnim učincima mlađega i srednjenaraštajnog hrvatskoga pjesništva!

Goran Rem

Damir Radić (Zagreb, 1966.), pjesnik, filmski autor, filmski i književni kritičar, autor je šest knjiga i četrdesetak filmova. Diplomirao je povijest i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. 

Autor je više pjesničkih zbirki "Lov na risove" (Meandar / vlastita naklada, Zagreb, 1999., pjesme), "Jagode i čokolada" (Vuković & Runjić, Zagreb, 2002., Nagrada Kvirinovih poetskih susreta), "Pokopana tajna" (Vuković & Runjić, Zagreb, 2010.), "Ranije" (Vuković & Runjić, Zagreb, 2019.), "Zarazna zona" (ko-autorstvo s Andrijanom Kos Lajtman, Fraktura, Zaprešić, 2021., pjesme) i "Kao život sam" (V.B.Z., Zagreb, 2021., pjesme), jednog romana "Lijepi i prokleti" (NCL, Zagreb, 2007.), te knjige filmskih kritika i eseja "Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća" (Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2018., filmske kritike i eseji) kao i online pjesničkog izdanja "Meko kao snijeg i toplo iznutra – najljepši hitovi i rariteti" (DKPM, Zagreb, 2006.).

Također je autor četrdesetak filmova, od kojih su najpoznatiji kratkometražni "Izgubljena u čekanju" (2011.) i "Ništa se ne može vratiti" (2017.), srednjemetražni "Mima i Marta – aktivistički ljubavni film" (2012., suautorstvo sa Sanjom Ribičić) te dugometražni "Posljednji dani ljeta" (2018.).

Dobitnik Nagrade Kvirinovih pjesničkih susreta, Nagrade “Vladimir Vuković” za filmsku kritiku i nagrade “Veliki Brcko” međunarodnog festivala nijemog filma “Pssst!”.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.