Kada u "Riječima i stvarima" ispisuje rečenicu "Jezik i slika su nesvodivi jedno na drugo: uzalud je ponavljati što se vidi jer ono nikada ne prebiva u onome što se kaže", Foucault kao da je prepisuje iz eseja "Ovo nije lula" koji će nekoliko godina poslije napisati o istoimenoj slici Renéa Magrittea. U toj čuvenoj Magritteovoj slici Foucault pronalazi ishodište problema kojim se zapravo bavio cijeli svoj život: odnosom svijeta stvari i svijeta znakova.

Nakon niza provokativnih teza o povijesnoj prepletenosti slikarstva i pisma, Foucault se suočava s paradoksalnim, gotovo tajnovitim puknućem u središtu prikazivanja. Što na slici lule i u tekstu koji je niječe zapravo nije lula? Slika lule, riječ "lula" ili naprosto njihova višesmjerna objedinjenost? U ovom Foucaultovom eseju Magritteovo slikarstvo postaje prostorom razumijevanja moderne kulture u kojoj utjecaj ideje prikazivanja slabi pred najezdom simuliranih modela bez dubine i jednoznačnog smisla.

Michel Foucault (Poitiers, 1926. - Pariz, 1984.), jedan je od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća. Svojim je opusom bitno utjecao na suvremene socijalne i humanističke znanosti. Bavio se promišljanjem problema moći, seksualnosti, ludila, znanja, kritikom društvenih institucija... Predavao je na raznim sveučilištima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Tunisu i SAD-u. Godine 1984. umire od AIDS-a.

Njegova djela imala su velik utjecaj na druge znanstvene discipline, Foucaultov utjecaj vidljiv je u humanističkim i društvenim znanostima. Poznat je po svojoj kritici raznih socijalnih institucija, psihijatrije, medicine i zatvorskog sustava, te po svojim idejama o povijesti seksualnosti. Njegove teorije usmjerene su na moć i odnos između moći i znanja, a njegove ideje vezane za diskurs u odnosu na zapadnu misao bile su široko raspravljane i primjenjivane.

Foucault je također bio protivnik svih socijalnih institucija koje su uključivale identitet, što uključuje sve od indentiteta muškarac/žena i homoseksualnosti, do kriminalaca i političkih aktivista. Tvrdi da se većina znanstvenih istina o ljudskoj prirodi ne temelji na činjenicama već na etičkim i političkim stavovima određenog društva. Tako u svom djelu "Povijest ludila u doba klasicizma" zaključuje da ludilo nije znanstveno otkriće koje tvrdi da je ludilo mentalna bolest, već je proizvod upitnih društvenih i etičkih obaveza. Navedenu činjenicu prikazuje različitim objašnjenjima ludila kroz povijest - od krivog balansa tjelesnih tekućina do mentalne bolesti.

Najvažnija su mu djela "Povijest ludila u doba klasicizma" (1961), "Rađanje klinike. Arheologija medicinskog pogleda" (1963), "Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti" (1966), "Arheologija znanja" (1969), "Nadzor i kazna. Rađanje zatvora" (1975), "Povijest seksualnosti 1: Volja za znanjem" (1976), "Povijest seksualnosti 2: Upotreba uživanja" (1984), "Povijest seksualnosti 3: Skrb o sebi" (1984).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.