Foucaultovi tečajevi na College de France izlagani su sveukupno u trinaest godina (od 1970. do 1984. godine) i najpasionantnije su štivo političke filozofije što ga imamo prilike čitati posljednjih godina.

Posebnu aktualnost nalazimo u ovim posljednjim tečajevima, koji su izgovoreni usporedno s pisanjem i dovršavanjem zadnjih svezaka Povijesti seksualnosti, recimo od Hermenuetike subjekta (1981-1982), preko Vladanja sobom i drugima (1982-1983.) do Hrabrosti istine (1983-1984), s kojima dijele isti referencijalni materijal (okvirno antička filozofija od Sokrata do crkvenih otaca), ali s posve drukčijim pitanjima i zaključcima.

 
"Vladanje sobom i drugima" uvodi i posebno istražuje pojam "parresia", odnosno slobodnog, otvorenog govora, istinitog govorenja, kojeg Foucault analizira u toj reinterpretaciji antičke filozofije i preispitivanju građanskog statusa u atenskoj demokraciji, koji se dalje razvija kao forma obraćanja vladaru u monarhijskim uređenjima, pa u kršćanskom preispitivanju duše.

Aktualnost je u odnosu prema suvremenoj filozofskoj praksi, ovdje primjerice, iako nikada izrijekom, u polemičkom odnosu prema tumačenjima platonizma J. Derride, te naposlijetku, aktualnost je u samoj svojoj formi, u krajnje otvorenoj misli, za koja se vidi kako nastaje u tekstu, u živom filozofskom filozofiranju.

Michel Foucault (Poitiers, 1926. - Pariz, 1984.), jedan je od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća. Svojim je opusom bitno utjecao na suvremene socijalne i humanističke znanosti. Bavio se promišljanjem problema moći, seksualnosti, ludila, znanja, kritikom društvenih institucija... Predavao je na raznim sveučilištima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Tunisu i SAD-u. Godine 1984. umire od AIDS-a.

Njegova djela imala su velik utjecaj na druge znanstvene discipline, Foucaultov utjecaj vidljiv je u humanističkim i društvenim znanostima. Poznat je po svojoj kritici raznih socijalnih institucija, psihijatrije, medicine i zatvorskog sustava, te po svojim idejama o povijesti seksualnosti. Njegove teorije usmjerene su na moć i odnos između moći i znanja, a njegove ideje vezane za diskurs u odnosu na zapadnu misao bile su široko raspravljane i primjenjivane.

Foucault je također bio protivnik svih socijalnih institucija koje su uključivale identitet, što uključuje sve od indentiteta muškarac/žena i homoseksualnosti, do kriminalaca i političkih aktivista. Tvrdi da se većina znanstvenih istina o ljudskoj prirodi ne temelji na činjenicama već na etičkim i političkim stavovima određenog društva. Tako u svom djelu "Povijest ludila u doba klasicizma" zaključuje da ludilo nije znanstveno otkriće koje tvrdi da je ludilo mentalna bolest, već je proizvod upitnih društvenih i etičkih obaveza. Navedenu činjenicu prikazuje različitim objašnjenjima ludila kroz povijest - od krivog balansa tjelesnih tekućina do mentalne bolesti.

Najvažnija su mu djela "Povijest ludila u doba klasicizma" (1961), "Rađanje klinike. Arheologija medicinskog pogleda" (1963), "Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti" (1966), "Arheologija znanja" (1969), "Nadzor i kazna. Rađanje zatvora" (1975), "Povijest seksualnosti 1: Volja za znanjem" (1976), "Povijest seksualnosti 2: Upotreba uživanja" (1984), "Povijest seksualnosti 3: Skrb o sebi" (1984).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.