U ovoj su knjizi sabrane misli jednoga od najvećih svjetskih književnika, za čijega je "Don Quijotea" njegov obožavatelj i književni nasljednik F. M. Dostojevski rekao da je "najveća i posljednja riječ ljudskoga uma te najgorča ironija koju čovjek može izreći".

"Don Quijote" nije samo najznačajnija knjiga zlatnoga vijeka španjolske književnosti nego vjerojatno i najznačajnija knjiga ikada napisana na španjolskom jeziku. Njezin nas neiscrpni humor i jezično bogatstvo uvijek ponovo oduševljavaju. Ovaj jedinstveni roman prije svega je oda slobodi i čovjekovu pravu na snove, a sloboda je njegova semantička i morfološka osovina. Iza jednostavne priče o plemiću iz La Manche koji je od pretjeranoga čitanja viteških romana poludio, počeo vjerovati da je lutajući vitez i ide iz pustolovine u pustolovinu praveći ludosti sve dok jednoga dana ne ozdravi, krije se prvi polifonijski roman na svijetu (Todorov) koji je utjecao na niz svjetskih književnika, slikara i drugih umjetnika.

Osim priče o slavnom vitezu, Cervantes je napisao i Galateu, pastoralni roman u prozi i stihu koji je nazvao eklogom, te ljubavno -pustolovnu prozu naslovljenu Persil i Sigismunda. Uzoritim novelama je pak u španjolsku prozu uveo kratku priču koja sliči na talijanske novele nastale po uzoru na Boccaccia.

Budući da je stvarao u razdoblju između renesanse i baroka, Cervantes se nužno oslanja na taj dio tradicije, ali prati i suvremena zbivanja. Kao i mnogi drugi pisci njegova razdoblja, isprva se posvećuje pisanju stihova. Uglavnom se radi o poslanicama i prigodnim pjesmama u pohvalnom ili satiričnom tonu. Svoje pjesme ponekad uvrštava i u prozna djela (primjerice, u Galatei se nalazi poduža Kaliopina pjesan, koja se sastoji od 111 oktava u jedanaestercima s konsonantnim rimama).

Uspješno se okušao i u pisanju djela za pozornicu. U mladosti je kazališnim družinama prodao tridesetak svojih komada koji su se prikazivali u Madridu. Iz prvoga razdoblja, kad se u španjolskoj dramaturgiji žanrovski jasno razlikuju komedija i tragedija, očuvana su dva njegova djela: "Alžirsko tamnovanje" i "Opsada Numancije". U njima na vješt način opisuje događaje iz svakodnevnoga života. U djelu "Osam komedija i osam međuigara" (1615.) "shvativši da vrijeme mijenja stvari i usavršava umjetnost" Cervantes se prilagođava tzv. novoj komediji, čije je postavke formulirao Lope de Vega. Osobito su mu dojmljive kratke jednočinke koje su se izvodile u stankama među činovima nekoga djela.

Miguel de Cervantes nikada nije objelodanio knjigu svojih misli i aforizama, iako je to želio i namjeravao. Naime, u djelu "Persil i Sigismunda", objavljenom nakon njegove smrti, jedan naočiti hodočasnik (Cervantesov alter ego) govori o svojoj namjeri da objavi knjigu naslovljenu "Cvijet hodočasničkih aforizama" u kojoj bi prikupio "rečenice koje sadrže istinu". Tako barem tvrdi sveučilišni profesor Aldo Ruffinatto koji je uredio i objavio knjigu pod tim naslovom (Flor de aforismos peregrinos, Madrid: Círculo de Lectores, 1995.) iz koje je preuzet dio citata koje donosimo u ovome djelu.

Željka Lovrenčić 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.