Prihvativši tezu o teškom položaju domaćeg pisca, Sandra Pocrnić Mlakar nastojala je razmotriti ključne aspekte rečenog problema, pritom se nerijetko oslanjajući na vlastito novinarsko/uredničko iskustvo. Gdjekad su nastojanja iznjedrila manje ili više poznate zaključke, gdjekad zanimljive savjete i prijedloge, a gdjekad i kontradikcije koje istovremeno mogu poslužiti kao poticaj za moguću polemiku.

Autorica je međutim napisala roman neopterećen transgeneracijskom krivnjom, upravo kao vrsna poznavateljica indijske kulture kadra čitaocima ponuditi 'pogled iznutra'. Taj pogled lišen je orgazmičke, vudstokovske fascinacije rečenim mirotvorcem i brojnim swamijima koji su na Zapadu znali materijalno oplemeniti svoju samoutvrđenost.

Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga.

Árpád Kollar zna da su djeca čudni ljudi, koji razmišljaju na drukčiji način. Zato se ne libi u svoje tekstove dodati tonove i tjeskobe koje su naizgled nespojive s djecom. Zašto bi sva literatura za djeci bila vesela, lagana i smiješna? Pa i djeca imaju probleme, umora su, dosadno im je, i odavno znaju da je svijet čudno mjesto. Vjerujem da ovakve knjige pisce za djecu mogu podučiti kako bez predrasuda i...

Ivan Herceg izgubljenu nevinost svijeta ne pronalazi na aerodromskom šalteru za izgubljene stvari nego ispod površine, u metatekstu bez pretenzija. Nemilosrdan je jedino prema sebi, ali ta svojevrsna autodestrukcija je alat oslobođenja, a ne kazne. Ako uopće postoji, konačna poruka i dilema 'Duhova iz zlatne omče' je vjekovječni prerogativ nepripadanja, otpor tribalizmu svake vrste i njegovih nuspojava.