Zbirka "Luuanda", prvi put objavljena 1963. godine u Lisabonu, sastoji se od tri poduže novele, koje govore o životu u mussequeu, siromašnom predgrađu Luande. Ova se knjiga smatra prekretnicom u angolskoj književnosti i konačnim prekidom s portugalskim književnim jezikom. Naime, pronalaženjem književnog izričaja u govornom jeziku lokalnog stanovništva, Luandino Vieira stvorio je poseban literarni vernakular koji će obilježiti književne generacije nakon njega. Kombinacijom portugalskog jezika promijenjene sintakse i uopće gramatike, te leksika preuzetog iz kimbundua, prevladavajućeg jezika domaćeg stanovništva, Luandino Vieira stvara poseban, gotovo poetski izraz, oslonjen na angolsku usmenu tradiciju i narodne poučne priče.

"Luuanda" prikazuje prizore iz kasnog kolonijalnog perioda u Angoli, oslikava vrlo specifičan odnos siromašnog stanovnika predgrađa prema portugalskom kolonijalnom nasljeđu, političku (ne)ravnotežu između crnaca i bijelaca, i kaotičnost svakodnevnog života u predgrađu pravog afričkog velegrada, koja se ogleda i u arhitekturi.

Svaka od tri priče u knjizi na simboličan način oslikava jedan od ključnih problema kolonijalne Angole. U prvoj, „Baka Xíxi i njen unuk Zeca Santos“, govori se o bijednom životu bake i unuka, koji si ne mogu priskrbiti ni temeljne životne potrebe, pa tako prekapaju po smeću ne bi li se nekako prehranili, bez ikakve nade da će im se stanje popraviti u sustavu u kojem žive. Druga priča govori o trojici zatvorenika (dvojica Angolaca i jedan Zelenorćanin), koji tek u sužanjstvu otkrivaju solidarnost i mogućnost da zajedno izbjegnu zlu kob i nepravdu sustava. Treća priča, najkompleksnija, govori o sukobu dvije susjede oko toga čije je jaje: pripada li onoj čija je koka, ili onoj u čijem ga je dvorištu koka snijela. Sve tri priče mogu se gledati kao metaforički prikaz stanja u Angoli, stilski i jezično vrhunski izvedene, strukturno vrlo pomno izgrađene, istovremeno ostavljajući dojam nevjerojatne lakoće pripovijedanja i pisanja.

Njegovo djelo, neprocjenjive vrijednosti, preteča je suvremene angolske književnosti, i svoje korijene vuče duboko iz zemlje i njezine kulture. -  José Saramago

Njegovo je djelo od iznimne važnosti, i upravo je ova nagrada priznanje dinamičnosti afričkih literaturâ i živosti portugalskog jezika u Africi. - José Eduardo Agualusa (povodom dodjele Nagrade Camões Luandinu Vieiri)

José Luandino Vieira (1935., Vila Nova de Ourém, Portugal), jedan je od najistaknutijih angolskih pisaca uopće. Rođen u Portugalu, kao mlad odlazi u Angolu i pridružuje se antikolonijalnoj borbi, zbog čega je 1959. uhapšen i 1961. osuđen na 14 godina zatvora. Godine 1965., na izdržavanju kazne, dobiva Nagradu Portugalskog društva pisaca za zbirku novela "Luuanda", djelo koje će se kasnije smatrati jednim od ključnih ostvarenja suvremene angolske književnosti. Objavio je desetak zbirki kratkih priča, pet romana, jednu knjigu za djecu, i niz članaka, te pritom osvojio gotovo sve važne literarne nagrade u domovini i na području portugalskoga jezika.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.