Od početka Domovinskog rata proteklo je gotovo punih trideset godina. Svjedoka događaja sve je manje, a veliki dio onih koji su još uvijek živi – ili su zaboravili neke događaje ili su se umorili od kazivanja i traženja pravde ili se nisu više u stanju nositi s užasima koje bude takva sjećanja, pa ih ne mogu ili ne žele ponovo prizivati. Ono što je Ani Galović učinila fascinantno je na nekoliko razina. Imala je snage uhvatiti se u koštac i s onom najbolnijom, kojoj se prije nje nitko nije detaljno posvetio, posebno ne na način na koji je to ona učinila – temom djece poginule tijekom borbenih djelovanja u Vukovaru i u mjesecima koji su uslijedili nakon toga.

U trideset godina nije utvrđen točan broj djece ubijene tijekom opsade i okupacije Vukovara. Ne postoje sistematizirani podatci s generalijama i okolnostima pogibije, a kamoli nešto više od toga. Ambiciozno bi bilo tvrditi kako je Ani Galović to učinila u potpunosti, ali je napravila ono najbliže moguće toj tvrdnji. U knjizi "Mama, ne vidim nebo" ispričala je priče o trideset i četvero djece poginule tijekom borbenih djelovanja od posljedica granatiranja ili mučki ubijenih u ratnom zločinu koji je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, posebno kada se odvija nad djecom.

Kako bi došla do vjerodostojnih podataka, potpuno sama, uz podršku tek nekolicine prijatelja, bez ikakve logističke potpore, prikupila je podatke kojima bi se ponosili i oni iza kojih stoji cijeli operativni sustav. Često sam se puta tijekom ove dvije godine pitala gdje bismo danas bili i s kakvim podatcima bismo raspolagali da su oni koji su to mogli i trebali raditi imali ovakav entuzijazam i želju u potrazi za istinom.

Tanja Belobrajdić (Iz predgovora knjizi) 

Ani Galović rođena je 1. travnja 1985. u Zagrebu, a odrasla je u Ivanićkom Graberju pored Ivanić-Grada. Fakultetsko obrazovanje stekla je pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Obrazovala se i osposobljavala na stručnim edukacijama iz područja logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Piše prozu socijalne, duhovne i ratne tematike.

2019. godine objavljena je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča "Dječak koji je volio prozore", o djeci oboljeloj od malignih bolesti. Finalistica je 7. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor, kratkom pričom "Ruka". Na Petom natječaju za kraće književno djelo o hrvatskom Domovinskom i obrambenom ratu Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru nagrađena je prvim mjestom za prozni izričaj za priču "Sedmorica". Autorske članke pisala je za razne internetske portale, među ostalima: Centar uspjeha, Vjera i djela, Laudato te magazin CroVienna za Hrvate u Austriji te Hrvatski tjednik. Uređuje internet stranicu Žute čizme na kojoj objavljuje tekstove vezane uz bitku za Vukovar 1991. godine. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.