Čitajući prvi put odabrane i posložene stihove za ovu knjigu otkrivam ili pokušavam otkriti što je pjesnik htio reći? Ispričao nam je u svojim pjesmama: o ljubavi na sitno doziranoj, često uskraćenoj, burnoj i zamagljenoj u dimu gostionice, u pokidanim sjećanjima.

Zanimljiv, potpuno nov poetski izraz, ne poštiva regule i pravila. Stih prepisan iz neba, namjerno neizbrušen, namjerno začinjen tradicionalnim i novim izrazom, slengom generacije. Piše svojoj generaciji!

Rima je prisutna toliko da potvrdi anarhizam zapisivanja. Nekad je rima potvrđivala prisutnost pravila uz brojenje slogova, od heksametara do tradicionalnog deseterca: četiri – šest, ili pet – pet. Sad potvrđuje antipravila.

Kako odmiče čitanje sve više dima krčme, sve više neodgovorenih pitanja, ali odgovori se naslućuju daljnjim iščitavanjem.

Onda odlasci, prazne kuće, utihnuli sokaci, hladan mramor i divlje cvijeće pored odavno dogorjelih svijeća. Tek u primisli kritika društvenih odnosa. Čestitke uredniku!

Kod drugog čitanja sve više se naziru prazni sokaci, a nisu izrijekom zapisani. Sve više socijalnog, sociološkog pristupa i uvijek pitanje zašto i do kada?

I ti sitno dozirani trenutci ljubavi govore govorom svakodnevnice o starim neoženjenim momcima, o selima bez dječjeg smjeha koji se tek ponekad čuje praznim sokacima, sve tišim noćima, sve više nezapisanih, a tako vidljivih pitanja i odgovora.

Sve prisutniji u primisli su prazni autobusni kolodvori, izgubljena sjećanja u nekim dalekim metropolama i onim malobrojnim koji su ostali sve veći isti onaj posao koji su radili djedovi, očevi, ali nema više konja vječitog pratioca i prijatelja, tek hladan metal koji govori šutnjom!

Iz torbe snova kod svakog novog iščitavanja sve češće ispadaju tako drage sitnice koje život znače, poslaguju se u prazne police, stara kuća, dvorište obraslo visokim travama i tek u primisli sretna obitelj za bogatom trpezom, pjesma i dječja galama.

Da to je Slavonija koja je zadnjih stoljeća primila i nahranila sve one potjerane nestašicom, gladi i ratovima.

(Zorislav Vidaković)

Ivan Erić rođen je 1978. godine u Osijeku. Živi i radi u Bizovcu. Osnovnu školu pohađao je u Bizovcu, a srednju školu u Osijeku. Poslije odsluženog vojnog roka 2000. godine ostaje raditi na obiteljskom imanju i baviti se poljoprivredom. Poeziju  počinje pisati 1993. godine, uglavnom samozatajno, nikom ne pokazujući piše samo za sebe.

U proljeće 2013. godine u časopisu Matko objavljena mu je prva pjesma pod naslovom „Mirisala trešnja rana“. Nakon njenog objavljivanja redovno objavljuje u istom časopisu sve do danas. 2015. godine objavljena mu je prva zbirka poezije pod naslovom „Kad jednom ispružiš ruke.“ Poeziju objavljuje na Internetu te na Facebooku. „Torba mojih snova“ druga mu je objavljena knjiga.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.