Američki kritičari su 1935. godine puni hvale popratili objavljivanje romana-prvijenca Horacea McCoya “I konje ubijaju, zar ne?”. Roman je bio veoma cijenjen i u Francuskoj, u krugovima umjetničke i književne avangarde, osobito među egzistencijalistima – Sartre i Simon de Beauvoir veličali su ga kao proboj i dolazak egzistencijalističkog romana iz Amerike, a autora svrstavali uz bok Hemingwayu i Faulkneru.

Danas je u percepciji većine zasigurno poznatija filmska verzija Sydneya Pollacka iz 1969., koja je nešto blaža od samog predloška. U njemu autor na gotovo uznemirujuće hladan, ali brutalan način opisuje jedan plesni maraton koji postaje metafora za neumoljivo okrutno djelovanje kapitalističkog sustava u ekonomskoj krizi. Sličnih nehumanih maratona, falabogu, danas više nema, iako su 30-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme velike ekonomske krize u Americi, bili vrlo popularni – znali su trajati tjednima a siroti natjecatelji bili su prisiljeni izbezumljeno plesati stotine sati, iscrpljujući se do krajnjih granica, ne bi li osvojili nagradu i tako bar privremeno pobjegli iz okruženja beznađa i bezizlazja.

Plesnih maratona više nema, ali smo u duhu vremena, valjda, dobili pomodnu, »genetski modificiranu«, varijantu u obliku eliminacijskih »reality« tv programa gdje se publika, kao i nekad na maratonima, zabavlja promatrajući tuđu bijedu i nadu...

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.