U "Sudbonosnim ljudima“ Jaspers iz obzora „filozofijske vjere“ promišlja, na posve originalan mislilački način, ulogu velikih proroka, mislilaca i sudbonosaca, u povijesti svijeta - koji su “svojim životom i osobnošću povijesno utemeljili čovjeko-bitak kao nitko drugi”.
“Potvrđuje ih trajan utjecaj kroz tisućljeća sve do danas, riječ je o Sokratu, Budhi, Konfuciju i Isusu. Snagu njihovog povijesnog utjecaja nitko nije dosegnuo ni za petinu, niti je s takve visine govorio još i nama danas. Moglo bi se negodovati što ih se uopće naziva filozofima. Međutim, oni su imali iznimno značenje za sve filozofe. Nisu ništa zapisali (osim Konfucija), ali su usprkos tomu postali kamenom temeljcem snažnih misaonih pokreta. Nazvali smo ih četvoricom sudbonosnih ljudi. Oni stoje ispred i iza svega suvišnog što filozofi nazivaju općim mnijenjem.”

Uz Sokrata i Isusa, o kojima zapadnjački čovjek, odnosno, filozofija i teologija svjedoče od samih početaka, Jaspers s imenima Budhe i Konfucija rastvara duhovni horizont svijeta kao mjesta srodnosti i zajedničkih ukorijenjenosti u ono mišljenju izmičuće, štoviše, nemislivo, a ipak, uprkos svemu, u svim povijesnim epohama živo i djelatno.

Uz mislilačku dimenziju, nudi se čitatelju i pregršt historiografskih podataka važnih za razumijevanje onog istovjetnog i onog razlikovnog među ovim muževima - sudbonoscima. Povijesno-filozofijski i kulturno-historijski horizont Jaspersova djela sam je po sebi preporukom za objavljivanje ovog bisera iz njegova mislilačkog opusa.

Karl Jaspers smatra se utemeljiteljem filozofije egzistencije i jednim od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća. Rođen je 1883. u Oldenburgu, studirao je pravo u Heidelbergu i Münchenu. Godine 1913. habilitirao se za psihologiju, a 1919. prelazi na Filozofski fakultet. Nakon knjige o Nietzscheu 1937. godine, nacistički režim ga prisiljava na prijevremeno umirovljenje. Živi u kućnom pritvoru do 1945. Poslije Drugoga svjetskoga rata djeluje u Njemačkoj, a onda prelazi u Bazel (Švicarska).Umire 1969. godine.

Karl Jaspers (rođen 1883. u Oldenburgu u Njemačkoj – umro 1969. u Baselu u Švicarskoj) veliki je njemački psihijatar, psihopatolog i filozof. Napisao je tridesetak knjiga (među kojima su najpoznatije Opća psihopatologija, Um i egzistencija, Filozofija egzistencije, Istina i znanost, Pitanje krivnje, O političkoj odgovornosti Njemačke, Nietzsche, Duhovna situacija vremena), a iza sebe je ostavio i tisuće kartica rukopisa – nedovršenih radova, raznih bilješki i prepiski spoznatim psihijatrima i filozofima svog doba. Iako je po osnovnoj naobrazbi bio medicinar i psihijatar i iako je napisao jednu od najznačajnijih knjiga u psihijatriji, poznatiji je kao filozof egzistencije.

Bio je u intenzivnoj komunikaciji s najznačajnijim europskim filozofima egzistencije (Martinom Heideggerom, Jean-Paulom Sartrom, Albertom Camusom, Paulom Ricoeurom, Williamom A. Earleom, Hans-Georgom Gadamerom, Hannah Arendt i drugima) te je značajno utjecao na njihovo filozofsko mišljenje.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.