Novela "Buick Rivera" prvi je put objavljena 2001., do sada je prevedena na devet jezika. Prema njoj Goran Rušinović sinimio je film "Buick Riviera" koji je bio apsolutni pobjednik Sarajevo film festivala 2008. Redatelj je dobio Srce Sarajeva za najbolji film, a Slavko Štimac (Hasan Hajdur) i Leon Lučev (Vuko Šalipur) podijelili su Srce Sarajeva za najbolju mušku ulogu.

U prvom Jergovićevom romanu radnja se zbiva u SADu, a priča kreće od jedne muške opsesije automobilima. No likovi su, dakako, bosanski imigranti koji su u zemlju hamburgera u Buick Rivere donijeli tešku prtljagu svojih prijašnjih života. Digresije i epizode, koncentrični krugovi kojima se uobličavaju bosanske pretpriče, u novom američkom kontekstu djeluju još egzotičnije, a uplitanje priče o talibanima romanu daje i šire globalno-civilizacijske konotacije. (Jutarnji list).

“Bežeći od temeljito istraženih pripovedačkih svetova u izazovno područje "čiste fikcije" kojoj ni nebo odavno nije granica, Jergović beži i od njihovog sarajevsko-bosansko-dalmatinskog poprišta, i to ne u Zagreb ili tako negde, nego čak u Duboku Ameriku, u nedođiju zvanu Toledo, Oregon, u kojoj pretrajava svoje dane snimatelj Hasan Hujdur, predratni bosanski iseljenik, čovek poprilično iskorenjen iz onog uvek do rugobne izveštačenosti grotesknog kusturijanskog sveta Iracionalnih Balkanaca, a opet, posve neukorenjen u Svakodnevnu Ameriku kojom promiče kao duh, životareći klasični građanski život sa svojom nemačkom squaw – ne mnogo manje nesnađenom u postistorijskoj pustoši prerijskog Kraja Sveta – a istinski živeći još samo kroz svoj fetiš mitske Americane otelotvoren u Buicku Rivera, automobilskom kršu iz starozavetnih vremena kad su i Bukovski i Altman bili mladi, raspadajućem oldtajmeru u čijem mu beskrajnom, očajničkom timarenju prolaze jedini smisleni životni trenuci.

Slučajan susret sa inovernim zemljakom Vukom Šalipurom, predratnim vozačem autobusa na relaciji Titovo Užice-Sarajevo i ratnim zločincem osrednjeg formata odbeglim od avetinja vlastite prošlosti čak u srednjezapadni neverland, napokon pokreće onaj tempirani satni mehanizam koji će obojicu definitivno izbaciti čak i iz ležišta njihovih života koji su već ranije bili izbačeni iz ležišta...”
(Teofil Pančić)

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Živi u Zagrebu.

Romani: Buick Rivera (2002.), Dvori od oraha (2003.), Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Freelander (2007.), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.), Volga, Volga (2009.), Otac (2010.), Roman o Kori­ni (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Doboši noći (2015.), Wilimowski (2016.), Herkul (2019.) i Vjetrogonja Babukić i njegovo doba (2021.)

Pripovijetke i druge proze: Sarajevski Marlboro (1994.), Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), Inšallah, Madona, inšallah (2004.), mačka čovjek pas (2012.), Levijeva tkaonica svile (2014.), Sarajevo, plan grada (2015.), Nezemaljski izraz njegovih ruku (2016.), Selidba (2018.), Trojica za Kartal (2022.) i Rat (2024.)

Poezija: Opservatorija Varšava (1988.), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (1990.), Himmel Comando (1992.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), Dunje 1983 (2005.) i Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011.).

Članci, kolumne, eseji i prepiska: Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.), Historijska čitanka 2(2004.), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.), Transatlantic Mail, sa Semezdinom Mehmedinovićem (2009.), Zagrebačke kronike (2010.), Pamti li svijet Oscara Schmidta (2010.), Muškat, limun i kurkuma (2011.), Tušta i tma, sa Svetislavom Basarom (2014.), Drugi krug, sa Svetislavom Basarom (2015.), Autobus za Vavilon (2017.), Imaginarni prijatelj (2022.) i Mudrost poraza, ludost pobjede (2023.)

Drama: Kažeš anđeo (2000.).

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagra­­da. Među njima su nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike, Stolac 1987., Goran za mlade pjesnike, Lukovdol 1988., Veselko Tenžera, za najbolju kolumnu na području Jugoslavije, Zagreb 1990., Ksaver Šandor Gjalski, Zabok 1994., Erich-Maria Remarque, Osnabrück 1995., Grinzane Cavour, Torino 2003., nagrada Društva književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2004., nagrada Napoli, Napulj 2005., Meša Selimović, Tuzla 2007., nagrada grada Cassina, Cassino 2009., nagrada Fulvio Tomizza, Trst 2011., Angelus za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, Wroclaw 2012., Stefan Mitrov Ljubiša, Budva, 2013., Njegoševa nagrada, Cetinje 2015., nagrada Prozart, Skopje 2017., nagrada Georg Dehio, Berlin 2018., Milovan Vidaković, Novi Sad 2018., Nagrada Kopernik Poljske kulturne udruge Mikolaj Kopernik, Zagreb 2018., Sveukrajinski rejting Knjiga godine 2019., u kategoriji prevedene beletristike, Kijev 2020., Premio Latisana per il Nord-Est, Latisana 2022., Počasna nagrada austrijskih nakladnika i knjižara za toleranciju u mišljenju i djelovanju, Beč 2022., nagrada Fric, Zagreb 2023. i nagrada Vilenica, Ljubljana 2024.

Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, češki, engleski, farsi, finski, katalonski, litavski, mađarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski, slovački, španjolski, švedski, talijanski, turski i ukrajinski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.