Kvesić je pisac koji svoje romane temelji na nekoliko ključnih mjesta - svakodnevici mladog i urbanog protagonista, Zagrebu, jednostavnoj fabuli i urbanom jeziku kojem posezanje za slengom nije strano. Tako je i sa „Što mi rade & što im radim" u kojem se nakon poziciniranja glavnog lika, Petra Krešimira, u danas bismo rekli disfunkcionalnu obitelj, pripovijeda o jednom posve običnom petku u kojem se odvija potraga za jednom Željkom, što Petra i njegove frendove vodi od kafića do kafića i od tuluma do tuluma.

Dakako, Petar je mladić koji je zbog svoje duge kose, rock'nrolla i životnog svjetonazora, kao i kritičnosti prema ondašnjim sustavima moći (poličkim, obrazovnim...) neshvaćen u krugu vlastite obitelji i njegova potraga za slobodom  i  uvjetno  rečeno  smislom  odvija  se  u prepoznatljivim koordinatama odrastanja - škvadra, ulica, cure, ploče i dakako neizbježni „Lovac u žitu".

I danas u fabularnom smislu roman ne gubi od svoje dopadljivosti i čitkosti, iako dobiva i neke druge dimenzije zbog kojih ga čitamo sa stanovitom dozom nostalgije i sentimentalnosti. Možete li, primjerice, još uopće zamisliti kako je to živjeti bez mobitela? Možete li danas, kad za svaki vrag samo utipkate jednu sms poruku, uopće shvatiti kakva je to frka kad tražite jednu curu, a ne znate gdje je izašla te večeri, a kovanice za rijetke ispravne telefonske govornice pravo su bogatstvo jer ste totalno dekintirani? I znate li kakva je to nevolja usred noći stići do Novog Zagreba, pješice jer nemate love za autobus? Kako smo živjeli bez mobitela i pri tome se ipak dobro zabavljali, gotovo da bi se mogao podnasloviti ovaj Kvesićev roman u svojoj reizdanoj verziji.

Zagreb kakav je bio nekad, sa svojim magičnim trokutom Zvečka-Blato-Kavkaz, tulumi na kojima su votka i vino vrhunac (ne)dopuštene zabave, a murijaneri oni mrki socijalistički čičice s kojima nema zajebancije, u tome ima neke proklete nevinosti prema kojoj doista možete osjećati samo simpatiju. A u skladu s tom nevinošću čak je i preskočen onaj dio romana koji bismo nazvali scenom eksplicitnog seksa koja bi se danas razgranala na barem nekoliko stranica, a ovdje je riješena rečenicom „Gentlemen ljubi, ali ne priča o tome".

Kvesićev je jedini peh, ali danas znamo i neka čudna prednost, što je pisao izvan trendova, ali paradoksalno istovremeno najavljivao one koji će tek uslijediti. Roman koji se bazira na dijalozima (običnim, razgovornim) u vrijeme kad je roman nastajao bio je gotovo potpuna opozicija onome što se u to vrijeme slavilo kao Visoka književnost, da bi samo koje desetljeće poslije postao najtraženijom 'robom' koja se lako može transformirati u filmski scenarij. Fragmenti iz svakodnevice jednog običnog mladića i njegove ekipe, smješteni u urbani zagrebački milje, nekada su možda bili čitani kao trivijalna književnost i neka vrsta novinskog teksta, a danas djeluju gotovo kao intelektualistička literatura u usporedbi s onime što se sve naziva i prodaje kao književni tekst.

„Što mi rade & što im radim" posve je sigurno roman na koji vrijedi naletjeti trideset godina nakon što je u nastavcima objavljivan na stranicama Poleta. Taj 'starac od romana, naime, još uvijek je puno, puno mladi i potentniji od onih koji su se tek jučer rodili. Prije upotrebe, molim, isključite mobitele! (Jagna Pogačnik)

***

Pero Kvesić, obrazovanjem sociolog i filozof, bivši novinar i urednik danas samostalni književnik. Surađivao u "Plavom vjesniku" i "Startu", bio urednik u "Erotici", jedan od pokretača omladinskog kluba "Jabuka", krajem sedamdesetih glavni urednik "Poleta", pokrenuo biblioteku i časopis "Quorum", bio urednik zabavnika "Miki Maus", izmislio Male leteće medvjede"... Svojevremeno tajnik Društva književnika Hrvatske. Crtao stripove i novinske ilustracije i ne odvaja se od fotoaparata. Bloger. Virtuoz na drombuljama. Najvrednije autorsko djelo mu je sin Dinko. Svakodnevno, uglavnom u gluho doba noći, šeće psa Babla.

Pero Kvesić (Zagreb, 1.6.1950. - 11.11.2023.) književnik, novinar, urednik, scenarist, fotograf i bloger. Diplomirao sociologiju i filozofiju. Za vrijeme studija bio urednik u Omladinskom tjedniku, Studentskom listu i Tjednom listu omladine, a bio je i u ekipi koja je pokrenula omladinski klub Jabuka. Nakon dužeg boravka u SAD-u bio je glavni urednik omladinskog lista Polet i časopisa Pitanja. U sedamdesetim godinama je redovno surađivao u magazinu Start. U osamdesetim bio samostalni umjetnik, autorski osmislio seriju animiranih filmova Mali leteći medvjedi, četiri godine bio tajnik Društva književnika Hrvatske, pokrenuo biblioteku i časopis Quorum, nakon čega je ishodom političkih previranja tri godine bio nezaposlen, a kasnije urednik u Vjesnikovoj press agenciji gdje je, između ostaloga, bio u redakciji magazina Erotika i uređivao magazin Humor erotika.

Devedesetih je ponovo uglavnom nezaposlen i objavljivao često u inozemstvu. Godine 2001.-2. za Vjesnik vodio dječji strip-zabavnik Bum!, a kasnije pisao redovne tjedne kolumne za Nedjeljnu Dalmaciju i dnevne za poslovni dnevnik EPH Dnevnik. Sada je samostalni umjetnik - književnik, te uređuje zabavnike za djecu Tomica i prijatelji, Hot Wheels i Spužva Bob Skockani. Već šest godina ispisuje blog Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu.

Objavljeni naslovi:

"Uvod u Peru K.", priče; "Perorez", pjesme; "Slavujevac", pjesme; "Osveta", priče; Š"to mi rade & što im radim", roman; "Mali leteći medvjedi", osam slikovnica; "Riblja rrrka", slikovnica; "Sreća tužnog zmaja", slikovnica; "Rent-a-car express", roman; "Kasandrine slutnje", priče; "Stjecaj okolnosti", roman; "Društvo za bijeg u daleki svijet", roman za djecu; "Uspomene urednika erotskog magazina", priče; "Vrijeme rata i razonode", priče; "Pudli lete na jug", priče; "Najbolja ptičja kuća na svijetu", pripovijest; "Pisac prostih priča", priče; "Dum spiro spero", filmski scenarij, "Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu" (zapisi).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.