Film je život iz kojeg su izrezani dosadni dijelovi, kaže jedna od najpoznatijih definicija sedme umjetnosti. Ako je zbilja tako, onda od onih ostalih, navodno dosadnih pa zato izrezanih dijelova života, e od njih nastaje – poezija…

Orlić je spjevao zbirku sličnu završnoj sceni iz filma "Nuovo Cinema Paradiso", onoj u kojoj glavni junak gleda film slijepljen od cenzuriranih kadrova filmskih poljubaca. Baš kao što u toj sceni Tornatoreov lik može u svakom od tih poljubaca prepoznati neku svoju uspomenu, tako i Drago, zaklanjajući se iza filmskih naslova i pojmova, u mraku svog montažerskog laboratorija sklapa mozaik vlastitih iskustava, sjetan i poticajan u isto vrijeme… (Renato Baretić)

Orlić nas je izborom naslova pjesama po filmskim klasicima uveo u svijet kolektivne memorije. Ne, ne razumijemo svaku riječ. Ali potrebu da čitajući pjesme virimo u rječnik – nemamo. I čitavo vrijeme znamo da se gipko mišićje Orlićeve poezije oslanja na moćno koštano tkivo čakavštine. I odjednom se ukazuje poezija u poeziji, pjesme između pjesama, osamostaljena istarska čakavština kao zasebna pjesma… (Nada Gašić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.