Knjiga donosi četiri jednočinke suvremenog norveškog dramatičara Jona Fossea: "Majka i dijete", "Posjet", "Poslijepodne" i "Spavaj, dijete moje malo, spavaj". U njima se autor bavi ljudima koji pate od totalne izoliranosti, usamljenosti i nesposobnosti komuniciranja.

Oni su životni zatočenici koji opterećuju i sebe i druge, no nisu otupjela, ravnodušna bića, već su puna nečega što bi se moglo nazvati sposobnošću naslućivanja. Fosseova su lica začahurena u svojim mislima, pa su izgovorene replike zapravo monolozi koji se tek katkad međusobno okrznu u komunikaciji – unaprijed osuđenoj na propast. Atmosfera nelagode prisutna u dramama nagovještava tajnu zatomljenu u prošlosti i svaki je razgovor pomalo nostalgično razotkriva ili je ostavlja potisnutu u egu lika.

Prostor drama stanovi su u koje se netko uselio, netko iselio, kao da se traži mjesto sigurno za tajne, da se krene ispočetka. Pobjegla iz provincije u glavni grad, Majka u "Majci i djetetu" živi u “ovom stanu” već mnogo godina. No provincija, poprište traumatskih događaja u ranom djevojaštvu, spava u njoj sve dok joj na vratima ne pozvoni Dječak i ne prizove prošlost kao sablast... Majka pak u Posjetu odluči iseliti zajedno s Muškarcem kako bi prekinula nerješiv odnos s apatičnom kćerkom, koja je potencijalna opasnost da razori njezin odnos s Muškarcem. On je možda silovao Djevojku ili ga je Djevojka zavela, ili nijedno od toga, no Majka se više ne može nositi s nemoći i krivnjom zbog pasivne kćeri.

U "Poslijepodnevu" stan u kojem su živjeli Erna i George prodaje se nakon prekinute veze. Kao da je potrebno promijeniti prostor da se zamete trag neuspjehu, da nestanu sjećanja. U toj jednočinki, više nego u ostalima, tajne ostaju nedotaknute. Nitko u odnosima ne može ništa pružiti drugome, a svi žude da dobiju ljubav. Uskraćeni, neshvaćeni i melankolični nastavljaju živjeti u mraku svojih tajna, nesposobni posvetiti se okolini sunčanog poslijepodneva.

Jedino u jednočinki "Spavaj, dijete moje malo, spavaj" nije određen prostor, barem ne kao stan. Sama tema teksta, izrazito lirski intonirana, upravo je prostor u koji su Prvi, Drugi i Treći došli ili su oduvijek tu i bit će zauvijek. Drugog mjesto podsjeća na djecu, za Prvoga je to ljubav, za Trećega sreća: sloboda – nigdje.

U prve tri jednočinke likovi se koprcaju u melankoličnom osjećaju praznine, dok se u posljednjoj napokon nalazi žuđeni mir i tišina, pomirenost sa sablastima i mogućnost šutnje.


Knjiga je objavljena u sunakladništvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu.

Jon Fosse (1959), dramatičar, pjesnik, esejist i romanopisac, najprevođeniji je i najizvođeniji norveški dramski pisac poslije Henrika Ibsena. Studirao je komparatistiku i predavao na Akademiji za kreativno pisanje u Hordalandu.

Godine 1983. objavio je roman "Crveno, crno" (Raudt, svart), zatim slijede romani, zbirke pjesama, eseji i knjige za djecu. Godine 1994. u Nacionalnom kazalištu u Bergenu praizveden je njegov prvi kazališni komad "I rastati se nećemo nikada" (Og aldri skal vi skiljast), a zatim slijede drame "Ime" (Namnet, 1995), za koju je nagrađen Ibsenovom nagradom, te "Ljetni dan" (Ein sommars dag, 1999) i "San o jeseni" (Draum om hausten, 1999). Napisao je više od 40 drama koje su prevedene na 50 jezika. Romani su mu prevedeni su na više od 20 jezika.

Godine 2000. dodijeljena mu je glavna nordijska kazališna nagrada, a za roman "Melankolija" (Melancholia, 1995/1996) Melsomova nagrada. Za budući književni rad norveška mu je država dodijelila doživotnu stipendiju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.