Na pitanje što je građa za stihove Josifa Brodskog slijedi najjednostavniji odgovor: sve je građa; sve je poticaj; sve ga uzbuđuje i o svemu se može 'pisati stihiće'. Ako počnemo od tradicionalnog pjesničkog repertoara, osobnih doživljaja i lektire - tek smo zahvatili jedva trećinu razloga za to prigušeno ali trajnožareće nadahnuće. Kada zađemo u netradicionalne pričuve motiva, gdje su razne znanosti, od matematike do historije, zatim, portreti suvremenika (od djevojke i prijatelja pa do maršala Žukova), onda polemički i prigodni stihovi, pa naidemo na stih: »čovjek je sam kao misao koja se zaboravlja«, onda znamo da je pjesnik samo glas, glasnogovornik jezika koji se izražava u toj osobi i njezinoj egzistenciji.

Kao stihotvorac Brodski pripada onom redu pjesnika koje zovemo racionalnima, u kojih je misao i stalna usmjerenost k rješenju nekoga dubokog pitanja (nerješivoga, a i rješivoga) daleko ispred povremeno ekstatičnog ili češće prigušenog iskazivanja osjećanja i dojmova. Brodski je nevjerojatno originalan u svemu: bilo to otkrivanje klasicističkih prethodnika ili inoviranje strofike i tematike, što u ruskoj poetskoj riznici nije nimalo jednostavan doprinos. Svaku temu i predmet Brodski osvjetljava iz više kutova i s više razina (od autorske i ljudske do nerijetko metafizičke i onostrane). Redovito pri kraju pjesme dolazi do opravdanoga, gotovo filozofskoga uopćavanja, u čemu se otkrije pjesnikov kozmopolitski univerzalizam, ali dalek od suvremenog hermetičnog individualizma. Razvijanje teze, preko antiteza do uvijek efektne poante, podsjeća na geometrijske konstrukcije, iako su stihovi uvijek svježi i iskreni, a i jednostavni za neopterećenoga čitatelja.

U Brodskog zapažamo i gotovo obrisanu granicu između poezije i proze: iako su to obično rimovani stihovi u jednakim strofama, ipak je rječnik zapravo prozni, tj. svakodnevan, konkretan i izravan, a uvijek praktično bez epiteta, tj. ukrasa. Tako čvrst spoj između sadržaja i forme gotovo da mijenja shvaćanje forme: u modernoj europskoj poeziji, forma je potkraj prošloga stoljeća 'isparila', dovodeći do svestrane prozaizacije pjesme koja tako i prestaje biti pjesmom, a postaje u boljim slučajevima esejom. U Brodskog ne osjećamo okovanost formom - iskaz teče neusiljeno, potvrđujući premoć poezije nad filozofskim diskursom u obradi najtežih tema.

 
( iz Predgovora Fikreta Cacana )

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.